Amigdala – emocionalni centar mozga koji upravlja našim reakcijama

Često klijenti na seansama postave pitanje: „Zašto ja reagujem ovako burno kada mi se nešto desi, a moja prijateljica i sestra ne?“; „Da li sam ja normalan kad mi ovako svaki put udara srce i znojim se“?; „Šta se dešava sa mojim tijelom, šta ako bolujem od neke bolesti“?

Jedan od odgovora može biti povezan i sa anatomskom građom našeg mozga, odnosno sićušnom strukturom u obliku badema (porijeklo riječi iz grčkog jezika što u prevodu znači badem)-amigdalom. Iako je sićušna u poređenju sa ostatkom našeg tijela, povezana je sa emocijama i motivacijom, utiče na procese donošenja odluka i naše ponašanja. Takođe je zadužena za procesuiranje nagrade i kazne. Znamo kada se jednom opečemo sigurno nećemo staviti ruku na vruću površinu ponovo ili ako nam je bilo lijepo na nekom druženju zasigurno ćemo se vratiti ponovo. 

Ako vidimo nešto što nas preplaši naša amigdala će obavijestiti tijelo da se pokrenu procesi koji dovode naše tijelo u položaj „panike“ odnosno aktivira se sistem bori se ili bježi. Ovaj odgovor je koristan kada smo zaista u situaciji koja nas ugrožava životno ali nije baš toliko smislen i funkcionalan u nekim situacijama koje nisu životno ugrožavajuće npr. javni govori i slično. Iz ovoga vidimo da je povezana sa bori se ili bježi odgovorom na stres.

Kada bi nam neko hirurški odstranio amigdalu izgubili bismo same osjećaje i načine njihovog prepoznavanja. Bili bismo totalno nezainteresovani za naše prijatelje, porodicu i bližnje. Važno je takođe naglasiti da se  ljudi razlikuju po osjetljivosti amigdale. Neki su biološki skloniji intenzivnijim emocionalnim reakcijama, dok su drugi prirodno smireniji. Na to utiču genetika, rana iskustva, proživljenje  trauma, neprijatni događaji,  način na koji smo naučili da se nosimo sa emocijama…

To znači da burna reakcija ne znači da „nismo normalni“, već da naš nervni sistem reaguje na način koji je nekada imao smisla ili je naučen kroz iskustvo. Induvidaulen razlike u temperamentu i ranom iskustvu i genetskoj predispoziciji doprinose varijacijama u funkcionisanju amigdale. Tako pitanje „zašto ja reagujem burnije od drugih?“ nema jednostavan odgovor, već podrazumijeva sadejstvo bioloških, psiholoških i socijalnih faktora.

„Amygdala Hijack“

Otmica amigdale: Ovaj pojam uveo je Daniel Goleman, poznat na engleskom kao „amygdala hijack“ . To označava situacije kada amigdala preuzima totalnu kontrolu nad ponašanjem. Glavna funkcija amigdale je obrada emocije straha i tjeskobe. Tada se slikovito kaže da amigdala „otme“ mozak-fronatlne režnjeve (logičke centre) koji nisu u stanju da nadjačaju amigdalu i da reaguju racionalno. Tako osoba reaguje impulsivno, bijesno, naglo bez odmicanja situacije i da racionalno razmisli. To mogu biti iznenadne eksplozije bijesa ili panične reakcije , što bi u suštini bila bori se ili bježi reakcije koja se aktivira u datom momentu. No ono što je dobro jeste da mi, ljudi, imamo sposobnosti da prepoznamo, imenujemo i razumijemo svoja osjećanja te sa tim možemo značajno smanjiti intenzitet „otmice amigdale“. Kada naučimo da prepoznamo prve znakove aktivacije (napetost u stomaku, ubrzano disanje, stezanje u grudima..), možemo reagovati ranije i pokušati spriječiti ekspoloziju simptoma. 

Amigdala i emocije 

Amigdala igra veliku ulogu u simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja, generalizovanog i opsesivno kompulzivnog poremećaja. Kada govorimo o post traumatskom stresnom poremećaju, jedan od funkcija amigdale je da kodira zastrašujuće impluse koji onda omogućuje mozgu da usmjerava biheviroalne odgovor nakon susreta sa takvim stimulisima. Neki izvještaji pokazuju da su morfološke i fiziološke promjene evidentne u amigdali kod osoba koja su doživjela PTSP što dovodi do poremećene generalizacije straha, uzbuđenja i obradu nagrade. Po istom istraživanju smatra se da su osobe koje imaju dijagnostifikovan PTSP  osjetljivije na stimuluse te pretjerano generališu zastrašujuće stimuluse koje osjete.

Pored svoje uloge u strahu i stresu, amigdala je povezana i sa procesima učenja i pamćenja, naročito kada su emocije uključene. Emocionalno obojena iskustva pamtimo intenzivnije upravo zato što amigdala „označava“ te događaje kao nama važne. Zato se često sjećamo neprijatnih ili veoma lijepih situacija iz prošlosti nego nekih uobičajnih svakodnevnih događaja. Kada djeluje zajedno sa hipokampusom, koji je zadužen za formiranje sjećanja, amigdala pomaže mozgu da odluči koje informacije vrijedi sačuvati, a koje zanemariti. 

Amigdala kao zaštitni mehanizam

Važno je da znamo da amigdala sama po sebi nije ni „dobra“  ni „loša“, i nije nam cilj da odstranimo njene funkcije ili da je utišamo. Ona je naš zaštitni mehanizam koji nam je kroz evoluciju omogućio preživljavanje. Problem za nas može biti kada ona reaguje prečesto, preintenzivno ili u situacijama koje objektivno za nas nisu opasne. Iako ti simptomi koje osjetimo u datom momentu mogu biti za nas jako neugodni, oni su zapravo znak da naš nervni sistem pokušava da nas zaštiti.

Bitno je da možemo naučiti kako da „umirimo“ amigdalu i „ojačamo“ uticaj frontalnih režnjeva, odnosno racionalni dio mozga. Psihoterapijski rad i sve ono unutar njega što budemo učili i primjenjivali pomaže nam da postanemo svjesniji svojih okidača i da postepeno mijenjamo obrasce reagovanja. Kada uspijemo napraviti kratku pauzu između podražaja i reakcije, dajemo priliku racionalnom dijelu mozga da se uključi i procijeni situaciju realnije te da izabremo način na koji ćemo reagovati i koji će za nas biti funkcionalniji i smisleniji. Istraživanja pokazuju da upravo naša neuroplastičnost mozga omogućava da se kroz ponovljena, korektivna iskustva mijenjaju neuronske veze i smanjuje automatska reaktivnost. Upravo u toj našoj spososbnosti emotivne regulacije, a ne u odsustvu istih leže i temelji naše psihološke otpornosti. 

Pogledaj: Šta je psihološka fleksibilnost i kako ju razvijati?