Anksioznost se veoma često javlja kod ljudi i mnogo se piše o njoj. Mnogo je izvora gdje možete dobiti informacije o anksioznosti i ponekad nas izloženost tolikim informacijama preplavljuje.

Međutim, mnogo veći problem je u tome što neke od informacija koje se često pojavljuju, nisu tačne ili su djelomično tačne, a neke od njih mogu i da pogoršaju naše nošenje sa anksioznošću.

U nastavku donosimo nekoliko najčešćih mitova o anksioznosti.

#1 Anksioznost je biološki uslovljena, nasljeđuje se

Klijenti često navode nekoga u porodici, obično jednog od roditelja, ko ima anksioznost i smatraju da su ju naslijedili, te da se iz tog razloga javlja i kod njih. 

Anksioznost zaista jeste često u porodicama, ali tu se ne radi o nasljeđivanju, nego o naučenim obrascima ponašanjima. Možemo naslijediti predispoziciju da budemo skloniji anksioznosti ili strahu — ali predispozicija nije sudbina. Mnoge predispozicije koje imamo nikada se ne ispolje, dok se neke druge jave zavisno od okruženja, iskustava i načina na koji se odnosimo prema svojim emocijama.

Istraživanja ukazuju da predispozicija određuje svega oko 30 do 40% onoga što se ispolji u našem životu. To znači da čak 60 do 70% odlazi na način na koji gradimo odnos prema anksioznosti, prema svojim mislima i emocijama koje osjećamo.

#2 Intenzivna anksioznost nije normalna

Najčešći razlog klijenata da se jave kada osjećaju anksioznost, jeste to što im se ne sviđa kako se osjećaju i kako razmišljaju. Anksioznost se čini preplavljujućom, a brige parališuće i nezaustavljive. Tačno je da je intenzivna anksioznost često sastavni dio anksioznog poremećaja, ali anksiozni poremećaj ne čini samo intenzivna anksioznost.

Anksioznost i strah se javljaju u situacijama u kojima naš mozak procijeni da smo ugroženi i na taj način priprema naše tijelo da se bori ili bježi i sama ta reakcija je sasvim normalna i usmjerena na zaštitu i preživljavanje.

Problem nastaje kada se anksioznost javi u trenucima kada nismo objektivno u opasnosti. Ono što najčešće pokušavamo da uradimo u tim trenucima je da pobjegnemo. Ali gdje ide anksioznost dok mi pokušavamo da pobjegnemo od nje? Ide sa nama. A šta se dešava sa našim životom dok mi bježimo od anksioznosti? Naš život se sužava i u nekom trenutku se osjećamo zaglavljeno u sopstvenom životu.

Intenzivan osjećaj anksioznosti nije sam po sebi problem. Mnogi ljudi svakodnevno osjećaju intenzivnu anksioznost i panične napade i svejedno su posvećeni stvarima koje su im važne u životu. Intenzivna anksioznost ne mora da bude barijera ka življenju ispunjavajućeg života, nego može biti dočekana kao sastavni, iako neprijatan, dio našeg iskustva.

#3 Anksioznost je znak slabosti

Anksioznost nije znak slabosti, lošeg karaktera, lijenosti, nedostatka motivacije i slično, jer svako od nas može da se osjeća zaglavljeno u životu zbog neprijatnih emocija i patnje.

Često pomislimo da je anksioznost znak slabosti, jer oko sebe vidimo ljude koji izgledaju kao da drže sve konce u svojim rukama. Vidite da oni uspijevaju, rade ono što biste željeli vi da radite bez da imaju neku „sjenku“ anksioznosti koju vuku za sobom. 

Dva su glavna razloga što upadnemo u ovo uvjerenje. Prvi je to što zaključujemo na osnovu nedovoljno informacija i počnemo da se pitamo: „Zašto ja ne mogu da budem takav/takva?“ ili „Nešto mora da nije u redu sa mnom.“ Drugi je upoređivanje sa drugima — što je potpuno ljudski — ali često zaključimo da drugi imaju nešto što nama nedostaje da bismo „pobijedili“ anksioznost.

Ono što biste vidjeli kada biste te ljude mogli posmatrati 24/7 jeste da ste sličniji nego što mislite: i oni imaju čitav spektar misli i emocija, prijatnih i neprijatnih. I oni ponekad brinu, plaše se, osjećaju se usamljeno ili tužno — a ponekad su i anksiozni, baš kao i vi.

Istina je da ne posjeduju ništa više od vas. Kapacitet za promjenu nalazi se u vama i jedino ste vi odgovorni za to kako i na šta trošite svoje vrijeme i energiju. Zato je važno da usmjeravamo pažnju na ono što možemo da kontrolišemo — na ono što radimo sa svojim rukama, nogama i riječima.

#4 Moramo se riješiti anksioznosti da bismo živjeli ispunjavajuć život

Ovaj mit o anksioznosti je možda i najopasniji, jer sužava naš život. Ovaj mit predstavlja misli i emocije kao prepreke kojih se moramo riješiti da bismo živjeli svoj život, te kaže „Prvo moram da mislim i da se osjećam bolje. Kada se budem osjećao/la i mislio/la bolje, moj život će se poboljšati“. I to je zamka u koju upadamo.

Tokom anksioznosti, misli i senzacije koje doživljavamo često tretiramo kao „loše“. Naš um ih doživljava kao neprihvatljive i povezao ih je sa tim da ne možemo da živimo ispunjavajućživot. Kada se javi anksioznost ono što radimo jeste da ju pokušavamo spriječiti, riješiti je se, oslabiti i slično, a čak i radimo neke stvari da bismo spriječili da se ta „loša“ anksioznost pojavi u budućnosti.

Sve te strategije kontrole sužavaju naš život. Npr. ako nam se javlja socijalna anksioznost u želji da ju izbjegnemo, mi počinjemo da izbjegavamo razna socijalna druženja, ljude i onemogućujemo sebi da izgradimo bliske odnose sa drugima. Na taj način stvaramo sebi još dodatnu patnju povodom toga što ne radimo ono što bismo željeli, što ne živimo život kakav bismo željeli. A da li smo se pri tome riješili socijalne anksioznosti? Ne, ona je i dalje tu sa nama.

Anksioznost, misli i senzacije su iskustva za doživjeti, a ne matematički problemi za riješiti.

Teško je odustati od mitova u koje vjerujemo sedmicama, mjesecima, godinama. Teško je mijenjati uvjerenja i navike, kada smo učeni da potiskujemo i ne pokazujemo emocije i kada smo okruženi nasmiješenim licima i promocijama pozitivnosti. Ali mi biramo kako želimo da provedemo svoje vrijeme i čemu želimo da budemo posvećeni. 

Ukoliko birate posvećenost svom životu, a ne anksioznosti, i potrebna vam je podrška sa tim, tu smo za vas.

*Ovaj tekst je djelomično adaptiran i preveden iz knjige: ForsythJ. & Eifert G. (2016). The Mindfulness & AcceptanceWorkbook for Anxiety

Pogledaj: Ne možemo kontrolisati anksioznost, ali možemo svoj život!