„Šta ti uopšte imaš biti tužan/na tako mlad/a?“ – da li ti ovo zvuči poznato?
Ovo je rečenica koju mladi često čuju kada otvoreno pokažu da se osjećaju loše i da se suočavaju sa poteškoćama i izazovima sa mentalnim zdravljem.
Većina ljudi i dalje vjeruje da su djetinjstvo i mladost isključivo bezbrižan i srećan period života “bez brige i pameti” i da nema „pravog razloga“ za ozbiljnije probleme, poput depresije.
Ali, šta ako stvari u realnosti nisu baš takve?
Depresija kod djece i adolescenata nije samo prolazno loše raspoloženje ili još jedna od onih „pubertetskih faza“. Ona je stvarna, češća nego što se misli i često ostaje neprimijećena. Ponekad nije čak ni posljedica nekog spoljašnjeg događaja nego na njenu pojavnost mogu uticati genetski faktori, biološki procesi i način na koji razmišljaš o sebi i svijetu.
Kako depresija izgleda?
Da li ti se nekada čini da si potpuno iscrpljen/a, tužan/a ili kao da ti ništa više ne donosi radost i kao da je životna energija isisana iz tebe? Kao da si izgubio/la motivaciju za stvari koje si nekada volio/ljela?

Ako jesi, znaj da nisi sam/a – mnogi mladi prolaze kroz slične izazove.
Depresivnost nije nešto što biraš niti znak da si „slab/a“ ili „drugačiji/a“. To je stanje koje može uticati na tvoje misli, emocije i svakodnevni život. Možda se osjećaš zbunjeno, možda ne znaš kako to objasniti, ali sve što osjećaš je važno i vrijedno pažnje.
Kako depresivnost još može izgledati?
Zamisli da nosiš ruksak pun kamenja. Svaki kamen predstavlja neku brigu, strah ili problem. Nositi taj teret svaki dan zaista može postati preteško. Depresivnost često izgleda upravo tako, kao osjećaj težine koji ne nestaje, bez obzira na to šta radiš.
Ona utiče na to:
KAKO RAZMIŠLJAŠ
· negativno vidiš sebe, svijet oko sebe i budućnost
· javljaju ti se različite negativne misli (“ja sam gubitnik/ca“; „odbaciće me“; „ne zaslužujem ljubav“; „toksična sam osoba“; “depresivnost je nepodnošljiva i užasna“…)
· imaš doživljaj manje vrijednosti
· teško ti je da se koncentrišeš i učiš
· javljaju ti se poteškoće sa pamćenjem
· teško ti je da donosiš odluke
· javljaju ti se misli o smrti i samoubistvu
KAKO SE PONAŠAŠ
· povlačiš se i izoluješ
· ne uživaš u aktivnostima koje su ti prije pričinjavale zadovoljstvo
· fizički si usporen/a, treba ti više vremena nego prije, ukoliko se uopšte uspiješ pokrenuti na bilo kakvu akciju
· imaš jednolična, monotona i manje potkrepljujuća ponašanja (gledanje tv-a, skrolanje po telefonu, igranje igrica, ležanje u krevetu…)
· ne zauzimaš se za sebe
· postaješ lako iscrpljen/a
· jedeš slabo ili se prejedaš
· slabije ili pretjerano spavaš
· često plačeš, a plakanje može biti produženo
· lako te je „izbaciti iz takta“
KAKO SE OSJEĆAŠ
· doživljavaš cijeli spektar neprijatnih osjećanja koji uključuju tugu, krivicu, bijes, ljutnju, strah, nervozu..
· imaš doživljaj praznine i otupljenosti, kao da više u tebi nema emocija, ni prijatnih, ni neprijatnih
· javlja ti se osjećaj bespomoćnosti i beznadežnosti
· osjećaš se usamljeno i izolovano
Zašto je teško pričati o tome?
Pričati o depresivnosti nije lako, posebno kad imaš osjećaj da te drugi neće razumjeti. Možda si čuo/la rečenice poput: „Ma to je samo faza“, „Izdrži, proći će“ ili „Šta tebe uopšte muči?“. Takve reakcije mogu učiniti da se osjećaš neshvaćeno, usamljeno i obeshrabreno da potražiš podršku.
Dodajmo tome da ti se danas na svakom koraku plasira činjenica da moraš biti srećan/na i onda je lako povjerovati da nešto nije u redu sa tobom jer se ne osjećaš „srećno“ kao drugi.
Šta možeš učiniti?
Prvo, važno je da znaš da nisi sam/a i da tvoja osjećanja nisu nikakvo „preuveličavanje“ i “glumatanje”.
Depresivnost je stanje koje vremenom može postati dosta manji teret, ali prvi korak je da prepoznaš da ti treba pomoć.
Evo nekoliko prijedloga:
1. Razgovaraj sa nekim kome vjeruješ
To može biti prijatelj/ica, roditelj, nastavnik/ca ili školski psiholog/ica. Iskreno dijeljenje osjećanja sa nekim ko te zaista razumije često donosi veliko olakšanje za početak.
2. Potraži stručnu podršku
Razgovor s psihologom/icom ili psihoterapeutom/icom nije znak slabosti – to je znak da brineš o sebi. Oni te mogu naučiti kako da se nosiš sa ovim osjećanjima i pronađeš način da se osjećaš bolje i da živiš kvalitetniji i ispunjeniji život.
3. Njeguj sebe kroz male korake
Započni sa malim stvarima koje te usrećuju, prošetaj, slušaj omiljenu muziku, napiši svoje misli u dnevnik. Ponekad je veliki uspijeh čak i to kada uspiješ ustati iz kreveta i oprati zube.
4. Postavi granice na društvenim mrežama
Ako primijetiš da te previše vremena na mrežama dodatno crpi i čini da se osjećaš gore, napravi pauzu. Pokušaj to vrijeme iskoristiti da uradiš bilo kakvu drugu aktivnost (umiješ se, istuširaš, udahneš svjež vazduh, popiješ omiljeni napitak…) i obzvezno odaj sebi priznanje za to npr. “bravo, ovo je bilo jako teško izvesti, ali sam uspio/jela”
Važno je da znaš:
· Depresivnost nije tvoj identitet, TI NISI SVOJA DEPRESIVNOST i ona te ni na koji način ne definiše. Ti si puno više od svojih neprijatnih osjećanja.
· Depresivnost je teško, bolno i neprijatno stanje sa kojim, uz pravu podršku, možeš izgraditi prijateljski odnos koliko god to možda u ovom trenutku zvučalo kao nemoguća misija
· Tvoje emocije su važne, čak i kada drugi to ne vide i ne razumiju
· Tražiti pomoć nije znak slabost, već ogromne hrabrost
Zapamti: nisi sam/a u ovome. Možda se sada čini jako, jeko teško, ali uz podršku i male korake možeš se osjećati drugačije i tvoj život može ponovo dobiti smisao.
Kako je rekao jedan naš mladi klijent:
“Kada sam sa ništavilom postao na ti, sve je postalo lakše.”
I hej, skroz je OK ne biti uvijek OK!
Ova aktivnost se realizuje u sklopu projekta Hajde da razgovaramo: Otvaranje razgovora o mentalnom zdravlju mladih, koji se realizuje u partnerstvu sa UNICEF-om, a finansira Evropska unija.
Pogledaj: Na koji način društvene mreže utiču na tvoje mentalno zdravlje?