Izbor zanimanja i posao kojim ćemo se baviti je svakako jedna od najvažnijih odluka u životu jer oblikuje naš profesionalni razvoj i utiče na kompletno zadovoljstvo našim životom. Jedna stara izreka kaže „Izaberi posao koji voliš i nećeš morati ni dana da radiš“.
Šta to zapravo znači?
Ako radimo posao koji volimo, onda će naš radni dan biti ispunjen zadovoljstvom, dobrom energijom i zapravo tada rad postaje više od same obaveze postaje izvor zadovoljstva, inspiracije i ličnog rasta. Raditi posao koji volimo predstavlja spoj strasti, profesije i talenta. Međutim, čak i posao iz snova traži da pronađemo balans između posvećenosti i brige o sebi kako bismo dugoročno što više uživali u svojoj profesionalnoj karijeri.
Da … i terapeuti su samo ljudi….
Zbog specifičnosti i prirode posla, kao i izazova sa kojima se susreću u svom radu, psihoterapeuti su vrlo često izloženi sagorijevanju (eng.burnout).
Sagorijevanje predstavlja stanje emocionalne, mentalne i fizičke iscrpljenosti koje nastaje kao posljedica preopterećenja poslom i prevelike izloženosti stresu (više na: Šta je “burnout” ili sagorijevanje na poslu?). Ovakvo stanje pojedinca svakako da utiče na njegovu produktivnost u radu, emocionalnu stabilnost ali i generalno na stanje njegove dobrobiti. Svakako da rad sa ljudima koji se suočavaju sa određenim emocionalnim poteškoćama, zahtijeva od terapeuta intenzivnu emocionalnu uključenost, izgrađenu empatiju, razumijevanje, konstantnu podršku i svakako da konstanta izloženost teškim sadržajima, traumama i preplavljujućim emocijama može doprinijeti pojavi sindroma sagorijevanja kod terapeuta ukoliko na vrijeme ne prepoznaju simptome i ne nauče strategije prevencije sagorijevanja.
U psihoterapijskom radu sagorijevanje se prepoznaje kroz tri osnovne dimenzije:
- Emocionalna iscrpljenost – koja podrazumijeva osjećaj nedostatka energije, iscrpljenosti, gubitka motivacije, apatija….
- Osjećaj smanjene lične efikasnosti i produktivnosti – osjećaj nepostizanja adekvatnih rezultata u odnosu na uloženi trud i rad..
- Depersonalizacija – koja podrazumijeva povećanu mentalnu distancu od posla i osjećaj negativizma, ravnodušnosti ili pak cinizma prema poslu, samim klijentima, kolegama i slično.
Sindrom sagorijevanja može da se manifestuje i kroz fizičke simptome poput nesanice, učestale glavobolje, stomačne tegobe, fizičku malaksalost, a u ponašajnom segmentu simptomi su još vidljivi kroz razdražljivost, impulsivne reakcije i ponašanja, pogoršanu komunikaciju, netrpeljivost, socijalnu izolovanost i mnoge druge.
Koji su najčešći razlozi sagorijevanja u psihoterapijskom poslu?
Kao što smo već rekli, prevelika i dugotrajna emocionalna uključenost terapeuta u rad sa klijentima utiče na povećan rizik od sagorijevanja u radu. Emocionalni teret koji preuzmu od svojih klijenata u nekim slučajevima bude pretežak što terapeutu može biti otežavajuća okolnost za uspješan i produktivan rad.
Vrlo često terapeuti osjećaju preveliku odgovornost za dobrobit svojih klijenata pa kada ne vide odmah značajne pomake i promjene kod klijenata, osjećaju se frustrirano i doživljavaju to kao svoj neuspjeh. Također, obim posla sa kojim se suočavaju, od broja klijenata i administrativnih obaveza dovode do fizičkog opterećenja, stalnog i hroničnog umora. Nepostavljanje jasnih granica između poslovnog i privatnog života, svakako doprinosi da smo poslom okupirani stalno i ne ostavljamo sebi prostora za druge, nama važne segmente života. Zbog prevelike fokusiranosti da pomognu drugima, terapeuti često zanemare svoje potrebe. U ovom poslu, jako važnu ulogu igra profesionalna podrška i stručna supervizija, pa ukoliko ovo izostane može se javiti osjećaj izolovanosti, nemoći što zapravo doprinosi sindromu sagorijevanja. I još mnogo drugih.
Kako spriječiti sagorijevanje u psihoterapijskom radu?
Kao i u svakom poslu, tako i u ovom, važno je da prije svega znamo postaviti jasne granice u odnosu sa klijentima i u odnosu na posao uopšte. Važno je prepoznati svoje potrebe i ne ignorisati ono što nam tijelo i naš cijeli organizam poručuje. A naš organizam treba odmor, treba dobar i kvalitetan san, aktivnosti koje nas opuštaju, vrijeme samo za sebe i sa svojom porodicom, prijateljima. Vrijeme koje nas ispunjava i čini zadovoljnim. Osim toga važno je da znamo da neke stvari nisu pod našom kontrolom i da ne zavisi samo od nas ishod terapijskog procesa i da svoja prevelika očekivanja relaksiramo i prihvatimo da ponekad i ne ide sve onako kako bismo mi baš željeli. Stručna podrška kroz supervizije i intervizije je za terapeute nasušna potreba.
Sagorijevanje u psihoterapijskom radu niti je rijetkost niti je znak slabosti i nije samo puko prepoznavanje simptoma već aktivan pristup preventivnim mjerama. Briga o sebi nije luksuz, već neophodnost za svakog terapeuta. Kao što učimo naše klijente o važnosti postavljanja granica, brige o mentalnom zdravlju tako to isto moramo na sebi primijeniti. Koliko god voljeli svoj posao i koliko god željeli pružiti kvalitetnu podršku onima kojima je ona najpotrebnija, moramo znati da samo ako smo mi dobro onda zaista možemo biti dobri i od pomoći drugima.
Ukoliko i ti doživljavaš sagorijevanje bez obzira na posao kojim se baviš tu smo da ti pružimo stručnu pomoć i podršku.
