Hronična briga: kako prepoznati kada briga više ne pomaže?

Svi ponekad brinemo. Brinemo za zdravlje, porodicu, posao, finansije, odnose s drugim ljudima ili ono što nas čeka u budućnosti. Briga sama po sebi nije nešto loše. Naprotiv, u određenoj mjeri može biti korisna, može nam pomoći da prepoznamo problem, razmislimo o mogućim rješenjima i pripremimo se za ono što dolazi.

Problem nastaje kada briga postane učestala, teško kontrolisana i kada počne da zauzima veliki dio našeg vremena i pažnje. Tada više ne razmišljamo o problemu da bismo pronašli rješenje, već kao da pokušavamo da ga „riješimo“ neprestanim razmišljanjem o svim mogućim lošim scenarijima.

„Šta ako…?“

Jedan od najprepoznatljivijih oblika pretjerane brige jeste niz pitanja koja počinju sa „Šta ako…?“

Šta ako se razbolim?
Šta ako izgubim posao?
Šta ako se nešto dogodi mojoj porodici?
Šta ako pogriješim?
Šta ako drugi pomisle nešto loše o meni?
Šta ako ne budem dovoljno dobar/dobra?

Naizgled, svako od ovih pitanja može imati smisla. Problem nastaje kada se na jedno „šta ako“ nadoveže drugo, pa treće, i tako nastaje sve veći broj mogućih katastrofalnih ishoda.

Na primjer: 

„Šta ako zakasnim na sastanak?“
→ „Šta ako zbog toga ostavim loš utisak?“
→ „Šta ako pomisle da sam neodgovoran/na?“
→ „Šta ako izgubim njihovo povjerenje?“
→ „Šta ako zbog toga izgubim posao?“
→ „Šta ako onda ne uspijem pronaći drugi posao?“

U jednom trenutku osoba više ne razmišlja o početnom problemu. Umjesto toga, nalazi se u zamišljenoj budućnosti u kojoj se jedan negativan događaj nadovezuje na drugi. Što se više razmišlja o mogućim opasnostima, anksioznost postaje jača. A što je anksioznost jača, sve je teže razmišljati jasno, sagledati situaciju realno i pronaći konkretno rješenje.

Brinuti je poput trošenja vremena zabrinjavajući se oko papirne karte puta kako bismo shvatili saobraćajne uslove kilometrima unaprijed. Karta jednostavno nema mnogo da ponudi u tom pogledu. (Da, mobilna tehnologija i mape povezane s mrežom su ovo značajno promijenile, ali pratite nas u ovoj analogiji.) Možda ćete odabrati manje prometnu rutu, ali ako provedete mnogo vremena pored puta zureći u papirnu kartu, saobraćajni uslovi vam neće postati ništa jasniji. A u međuvremenu, vaš napredak na putovanju se zaustavlja. 

Druga alternativa je gledanje karte dok vozite, ali ovakva vrsta ometanja ima sopstvene posljedice (Aaaaa! Vrisci se čuju sa zadnjeg sjedišta). Zaustavljanje na putovanju da bacite pogled na kartu, na trenutak, je dobra ideja. Ali karta vam može reći samo toliko. 

Da biste stigli bilo gdje, morate provesti većinu putovanja vozeći s očima usmjerenim na put, motreći na to šta će se dalje desiti. Brinuti o budućnosti je kao da uvijek pokušavate da zavirite iza horizonta, dok istovremeno ne primjećujete šta vam se dešava upravo sada, na terenu. Naravno, povremeno pogledajte daleko naprijed, ali ako ne radite ništa drugo osim toga, to je siguran način da svoj život survate u jarak.*

Zašto onda jednostavno ne prestanemo da brinemo?

Ako je pretjerana briga toliko nekorisna, zašto je tako teško zaustaviti je? Jedan od razloga jeste to što briga može imati privremenu funkciju. Osoba može imati osjećaj da je, dok brine, bolje pripremljena za ono što bi moglo da se dogodi.

Na primjer:

• „Ako dovoljno razmišljam o tome, neće me iznenaditi.“
• „Ako unaprijed prođem kroz sve moguće scenarije, biću spreman/na.“
• „Ako stalno razmišljam o tome, možda ću spriječiti da se nešto loše dogodi.“
• „Ako prestanem da brinem, to znači da sam neodgovoran/na.“
• „Bolje je da budem zabrinut/a nego da me nešto zatekne nespremnog.“

Zbog ovakvih pretpostavki osoba može početi da doživljava brigu kao neku vrstu zaštite. Paradoks je u tome što ona kratkoročno može dati osjećaj kontrole, dok dugoročno održava anksioznost.

Tako nastaje začarani krug: neizvjesnost → briga → kratkotrajni osjećaj da nešto preduzimamo → povećana anksioznost → još više brige.

Ponekad osoba čak počinje da brine i zbog same činjenice da brine: „Previše brinem. Šta ako ovo nije normalno? Šta ako nikada ne uspijem da prestanem? Šta ako će me ova briga potpuno iscrpiti?“ Tako briga postaje sama sebi novi izvor brige.

Kada brinemo mi svoju pažnju usmjeravamo na budućnost, na neko drugo vrijeme, a ne na ono koje nam je dostupno sada i ovdje. U brizi se krije jedno obećanje, koje kaže da ako dovoljno jako brinemo oko svih detalja svoje budućnosti nekako ćemo izbjeći buduće probleme. Planiranje je važno, ali kada planiranje postane posao na puno radno vrijeme, propuštamo mnogo toga što se dešava upravo sada.

Kako prepoznati da briga više ne pomaže?

Možemo sebi postaviti nekoliko pitanja:

Da li me ovo razmišljanje vodi ka nekom konkretnom rješenju?

Postoji li nešto što mogu da uradim sada?

Ili samo iznova prolazim kroz iste scenarije?

Pokušavam li riješiti problem ili pokušavam dobiti potpunu sigurnost da se ništa loše neće dogoditi?

Da li se nakon razmišljanja osjećam spremnije ili još uznemirenije?

Ova pitanja mogu pomoći da primijetimo razliku između razmišljanja koje nam pomaže i razmišljanja koje nas uvlači u začarani krug.

Ukoliko imate utisak da se nalazite u začaranom krugu brige i želite da izađete iz njega, pišite nam na [email protected]

*Metafora preuzeta i prevedena iz knjige “The Wisdom to Know the Difference” Kelly G. Wilson and Troy DuFrene

Pogledaj: Psihosomatske poteškoće: kada stres i emocije progovore kroz tijelo