U današnje vrijeme, moć se često doživljava kao društveni položaj ili kao sredstvo za postizanje ciljeva, kontrole i uticaja. Istraživanja pokazuju da dugotrajno izlaganje moći oblikuje način na koji pojedinac doživljava sebe ali i odnose sa drugima. Iako moć može da bude pokretač važnih pozitivnih promjena te odgovornog djelovanja, njeno dugotrajno i nekontrolisano prisustvo vrlo često dovodi do štetnih promjena u emocionalnom reagovanju, moralnom rasuđivanju i obrascima mišljenja pojednica.
Zdrave ličnosti i kvalitetni lideri mogu imati moć ali je ne nameću kao svoju glavnu funkciju a naročito ne ispred svog vođenja koje je usmjereno na postizanje ciljeva šire zajednice.
Psihološki fenomen koji opisuje kako moć, kada nije ograničena, može dovesti do pretjeranog samopouzdanja, pojave oholosti, opsjednutosti vlastitim „ja“ , grandioznog veličanja vlastitih sposobnosti i gubitka realnog uvida u stvarno stanje, naziva se Hubrisov sindrom. Osoba počinje vjerovati u vlastitu nepogrešivost i apsolutno ne prihvata nikakvu i ničiju kritiku. Hubrisov sindrom nije medicinski dijagnostifikovan poremećaj već se radi o konceptu koji opisuje tipično ponašane pojedninaca na visokim pozicijama moći poput političara, poslovnih lidera ili javnih ličnosti
Ključne karakteristike Hubrisovog sindroma
Kod osobe sa Hubrisovim sindromom, preovladava osjećaj potpune nepogrešivosti i pretjeranog samopuzdanja i vrlo često smatra da su njegove odluke najispravnije bez obzira na mišljenje drugih ili na dokaze koji ne upućuju na to. Javlja se i prezir prema kritici ili bilo kakvom suprostavljenom mišljenju drugih. Svako takvo drugačije mišljenje se u stvari doživljava kao napad, prijetnja a ne kao prilika za neke konstruktivne prijedloge, akcije, djelovanja i doprinose. Osobe sa Hubrisovim sindromom, vrlo često ne konsultuju druge te impuslivno donose odluke na osnovu vlastite intuicjije i bez razmatranja i dovoljno analiza. Ulazak u rizične postupke se javlja kao posljedica precijenjene lične sposobnosti da drži pod kontrolom sve situacije. Kod ovakvih osoba ne postoji empatija a posljedice koje njihovo ponašanje ostavlja na druge ljude se opravdavaju nekim višim ciljevima. Prisutna je i ekstremno izražena potreba za priznanjem i divljenjem od strane drugih kao i potreba za medijskom pažnjom koja simbolički potvrđuje veličinu, značaj i moć te osobe.
Vrlo često se se ovaj sindrom poistovjećuje sa narcisoidnim poremećajem ličnosti ali suštinska razlika leži u tome što se ovaj sindrom razvija kao posljedica dugotrajnog boravka na pozicijama moći koje doprinosi tom pretjeranom samopouzdanju, gubitku realnosti i osjećaju nepogrešivosti. S druge strane, narcisoidni poremećaj ličnosti je psihološki poremećaj koji je bez obzira na moć, obilježen potrebom za divljenjem, grandioznošću i odsustvom empatije.
Postoje neke pretpostavke da Hubrisov sindrom ne nalazimo kod osoba koje su na lidersku poziciju došle dugotrajnim radom i trudom, stečenim znanjem i iskustvom te stručnim djelovanjem i napredovanjem. Upravo zato, oni, koji su neke od ovih koraka preskočili često karakteriše to pretejrano samopouzdanje koje dostiže iracionalne i neutemeljene razmjere a koje dalje rezultira ponašanjem koje je obilježeno grandioznošću, impulsivnošću i gubitkom osjećaja za realnost.
Hubrisov sindrom može da ostavi posljedice, ne samo na samog pojedinca nego i na kolektiv ili društvo u cjelini. Kada lider,obuzet osjećajem sopstvene moći, bitnosti i lične nepogrešivosti, počne ignorisati savjete i sugestije svojih saradanika, te donosi odluke bez konsultacija i bez potrebe za stručnim mišljenjem, ishodi njegovih odluka vrlo često su rizični i štetni za kolektiv ili zajednicu. U takvom okruženju dolazi do narušavanja zdravih međuljudskih odnosa, gubitka povjerenja, emocionalne iscrpljenosti i opšteg nezadovoljstva među članovima kolektiva.Međutim, ovaj sindrom ne mijenja samo okolnosti već i samog pojedinca. Kada autoritet preraste u oholost i bahatost, tada potpuno nestaje mogućnost uvida u realnost, gubi se sposobnost empatije i bilo kakve racionalne procjene. Osoba gubi uvid u vlastito ponašanje i postaje sve udaljenija od stvarnosti i ljudi koji je okružuju.
Hubrisov sindrom predstavlja opomenu koliko moć koja nije praćena samokonntrolom, samouvidom, sviješću o odgovornosti može da postane destruktivna. Samo oni lideri koji su otvoreni za kritiku i koji su sposobni za preispitivanje vlastitih postupaka, mogu sačuvati i sebe ali i svoj kolektiv od negativnih posljedica sopstvene moći.
