Živimo u vremenu u kojem je sve ubrzano. Navikli smo da nam je sve dostupno, odmah i sada, da sve što radimo mora biti efikasno, sa brzim rezulatatima a bez puno uloženog truda. Brzo komuniciramo, brzo gradimo odnose, brzo donosimo zaključke, brzo živimo, sve nam je brzo…..I vrlo često površno.
Moderne tehnologije su nas navikle na instant rješenja u mnogim segmentima života. Čak i odgovore na najdublja životna pitanja očekujemo da ćemo dobiti jednim klikom.
Naravno da u takvim uslovima kada se suočimo sa životnim realnostima i emocionalnim poteškoćama kao što su anksioznost, unutrašnji nemir, tuga, nesanica, osjećaj praznine, neizvjesnost, stalna briga… težimo da nađemo brzo rješenje koje nam odmah donosi olakšanje. Ne želimo da se suočimo sa neprijatnim emocijama, želimo što prije izbrisati misili koje nas uznemiravaju i želimo samo osjećati sreću. U čovjekovoj prirodi jeste da teži ugodi i prijatnosti jer niko ne želi i ne voli da pati.
Međutim, ono što predstavlja problem nije težnja ka zadovoljstvu nego način na koji do njega dolazimo i kakav je kvalitet tog postignutog olakšanja i zadovoljstva.
Sve veći broj ljudi sklon je da posegne za brzim instant rješenjima kada se suoči sa tjeskobom, depresivnim raspoloženjem, bolom, patnjom, izgublljenim smislom…. Ponekad su to neke površne pozitivne afirmacije, samopomoć, rutine, bijeg u virtuelni svijet, razne distrakcije, pretjeran rad, alkohol, psihoaktivne supstance, pretjerano konzumiranje hrane a sve ćešće i lijekovi bez dubljeg terapisjkog rada. I sve ovo naizgled dobro funkcioniše jer se osjećamo bolje, imamo više energije trenutno i možemo da nastavimo sa svojim tempom još brže.
Olakšanje je tu ali ne i promjena.
Međutim, ipak ono nešto duboko u nama vrišti i traži pomoć. Onaj dio nas koji vapi za stvarnim kontaktom sa sobom, koji traži smisao, saosjećanje, autentičnost, razumijevanje sopstvenih emocija. Taj dio želi da bude istinski iscijeljen i ne na kratko umiren već istinski promijenjen. I upravo zato nam je potreban unutrašnji rad da bismo živjeli zadovoljno iznutra a ne samo naizgled spolja.
Zašto je vrijedno raditi na sebi?
Psihoterapijski rad zaista ne daje trenutni osjećaj olakšanja. To je dugotrajan put suočavanja, osvještavanja, prepoznavanja svojih emocija koje godinama izbjegavamo i potiskujemo. Psihoterapija nije samo puko rješavanje problema, već i razvijanje sopstvenih sposobnosti za istinsko razumijevanje i kvalitetnije življenje.
Na ovom putu učimo kako da gradimo sopstvene kapacitete da lakše živimo u miru sa sobom, da razumijemo svoje unutrašnje konflikte, svoje emocije, svoje vrijednosti , obrasce ponašanja , traume iz prošlosti i put na kojem težimo da kvalitetnije živimo i da svoj život kreiramo i živimo onako kako mi to baš želimo. Bez osjećaja krivice i potrebe da se drugima pravdamo.
Razumijevanje svojih emocija je ključno jer na terapiji učimo da ne postoje dobre ili loše ili pozitivne i negativne emocije , već da su sve emocije dobro došle te da su one signal, pokazatelj naših potreba, naših granica i unutrašnjih doživljaja, bilo da su prijatne ili neprijatne. Svaka ima svoju ulogu i nije bez razloga tu. Naše je da ih prepoznamo, prihvatimo i damo im prostora da budu tu, baš takve kakve jesu.
Kroz psihoterapijski rad gradimo i jačamo svoje samopouzdanje, samopoštovanje i samoprihvatanje jer sebe počinjemo doživljavati sa više saosjećanja, nježnosti i realnog uvida a bez potrebe da se dokazujemo ili poredimo sa drugima. Učimo da budemo ono što jesmo a ne ono što mislimo da bi bilo poželjno ili što bi drugi voljeli da budemo.
Prepoznajemo i mijenjamo disfunkcionalne obrasce mišljenja i ponašanja koji godinama remete kvalitet našeg života, koji nas ograničavaju i sputavaju ali i pored toga ih se teško odričemo.
Zašto?
Zato što su “naši” i poznati i zato što nam daju lažni osjećaj sigurnosti i kontrole. Zato što se plašimo promjena jer promjena podrazumijeva izlazak iz sigurne zone u kojoj smo kako tako navikli funkcionisati bez obzira što nam je tu “tijesno” i iscrpljujuće. A psihoterapija nam pomaže da korak po korak učim da razumijemo stare obrasce ali i da ih mijenjamo kako bismo stvorili novi prostor za svoje slobodnije, smislenije i ispunjenije življenje.
I naravno, kada prestanemo da trošimo energiju na potiskivanja, kratkoročna i trenutna olakšanja, tada tu energiju možemo da usmjerimo i investiramo u ono što nas istinski ispunjava. Tada postajemo slobodniji da rastemo, hrabriji da donosimo odluke, kreativniji da se izražavamo na autentičan način, otvoreniji da gradimo dublje i iskrenije odnose, prisutniji u svakodnevnim trenucima i spremniji da živimo sa stvarnim smislom.
Potrošeno ili uloženo vrijeme?
Vrijeme koje posvetimo sebi, nikada nije izgubljeno i potrošeno vrijeme. Ulaganje u svoje mentalno zdravlje i lični rast je investicija čija vrijednost nema cijenu. Iako nam se često čini da je ovo teži i naporniji put, ono što dobijemo zauzvrat je unutrašnji mir i sloboda da živimo u skladu sa sobom, svojim vrijednostima i svojim potrebama.
Prava sreća nije nešto što se dešava izvan nas, niti je posljedica savršenih spoljašnjih okolnosti ili tuđeg odobravanja. Ona ne dolazi izvana već iznutra kao rezultat našeg unutrašnjeg rasta, našeg unutrašnjeg razumijevanja, prihvatanja svojih emocija, svojih snaga ali i svojih slabosti. Prava sreća dolazi kada prestanemo da se borimo protiv sebe, kada se oslobodimo potrebe da budemo savršeni i da se stalno dokazujemo drugima, kada potvrdu svoje vrijednosti ne tražimo izvana nego je vidimo iznutra, kada prihvatimo da ne moramo uvijek imati odgovore na sve, da ne moramo svima se dopasti i biti po njihovoj mjeri, kada naučimo da imamo pravo na granice, pravo i da pogriješimo…
Pa ljudi smo zar ne?
Kada dozvolimo sebi da osjećamo to što osjećamo i da želimo to što želimo, kada prestanemo da živimo prema očekivanjima …. Tada sreća prestaje da bude samo puki cilj za kojim smo uporno tragali već postaje naš unutrašnji mir u kojem možemo slobodno da dišemo i bez straha da budemo baš ono što jesmo.
Pogledaj: Šta je psihoterapijski tretman?
