“Kako možeš raditi taj posao?”
Da li se i vama nekad desilo da vam ljudi postave ovo pitanje?
Meni da…Do sada sam ga čula mnogo puta. I od bliskih ljudi ali i od ljudi koji tek saznaju čime se bavim. Ali stvarno iskreno postave to pitanje sa dozom znatiželje i pomalo zabrinutosti, kao da žele dodati: “Zar nije teško slušati sve te životne priče a da te ne pogode i da ostaneš hladne glave?!
A zapravo kad me neko i pita:
“Kako možeš raditi taj posao?” , meni to zvuči isto kao da me pitaju:
“Kako možeš raditi SVOJ posao?“
A odgovor je vrlo jednostavan. Zato što ga volim, zato što sam ga ja izabrala, zato što u njemu pronalazim smisao i zato što se osjećam ispunjeno dok ga radim.
Činjenica je da zna da bude zaista teško…. Jer neke životne priče me više dotaknu i dugo ih nosim sa sobom poput sjenke koja je tu uvijek uz mene. Ponekad se uhvatim da prosto ne mogu prestati da mislim na ono što sam čula i što su mi klijenti povjerili. Neke emocije mojih klijenata me više preplave i imam odjećaj da ih jednako osjetim kao što ih i oni osjećaju. I tad najbolje razumijem njihovu patnju. Ponekad nakon seanse, ostanem samo da sjedim u tišini. Treba mi vrijeme da sve što sam čula posložim u glavi, da razumijem, prihvatim i pronađem putokaze kako dalje i šta bi moglo pomoći. Jer voljela bih svima pomoći, provesti ih najbrže kroz njihove lavirinte, sve ih prigrliti, umiriti njihove strahove, pokupiti sve njihove suze, pokazati da iza svakog zida stoje neka vrata…Ponekad poželim da umesto njih ponesem bar dio njihovog tereta iako znam da moj zadatak nije da im oduzmem pravo na borbu, već da budem tu i pratim ih dok oni uz moju podršku pronalaze svoj put kroz nju.
Ponekad me preplavi i osjećaj nemoći, jer i ja sam čovjek. Tada bih voljela da imam čarobni štapić da magijom napravim čuda i jednim potezom uklonim svu bol i patnju. Ali i ne živimo u bajkama, živimo u realnosti. A u realnosti se koraci ka promjeni prave polako. Svaka promjena traži vrijeme, trud, hrabrost i strpljenje onih koji su došli po pomoć ali i nas koji ih pratimo na tom putu.
Ali svaka medalja ima dvije strane…Pa tako i ova moja… I nije uvijek teško.
Ono što ljudi oko mene ne vide je to da nije svaki teret samo težina – to je i dar. Jer kad neko sjedne preko puta tebe i povjeri ti svoj život, svoje najskrivenije tajne, nadublje rane, pokaže svoju ranjivost, svoje slabosti to je ogromno povjerenje koje ti je dao i to je nevjerovatna privilegija.
I tada shvatiš da nisi samo svjedok bola, nego si i svjedok snage. Snage koju klijenti na ovom putu pronalaze duboko u sebi, ni sami ne vjerujući da je imaju kako bi se iz onih teških i sumornih trenutaka vinuli prema visinama koje su im se nekad činile nedostižnim. Pa zar nije onda privilegija biti svjedok tome kad se neko iz tame diže prema svjetlosti i kad iz ranjivosti stvara otpornost i snagu?
A onda kada vidim osmijeh tamo gdje ga mjesecima nije bilo, kada dobijem poruku “Bolje sam” ili “Uspio sam”, kada oči djeteta zasijaju nakon mnogo vremena povučenosti i tuge, tada znam da svaki trenutak sumnje ili mog preispitivanja “Da li si ovo sve vrijedi?” nestaje pred tim osmijehom i tim sjajem u očima. Znam i da je sav moj uloženi trud dobio smisao i da osjećaj ispunjenosti eliminiše sav moj umor.
Znam i da ovo nije samo posao koji samo odradiš nego poziv koji živiš, iskreno i srcem, koji se ne mjeri satima ni zadacima nego pažnjom, toplinom, saosjećanjem i podrškom koju pružiš drugima.
Pogledaj: Zašto se psihoterapija plaća?
