U školi učimo razne definicije, formule, datume, pravila, gramatiku, pravopis… Učimo kako da riješimo zadatke, kako da pišemo ispravno, kako da upoznajemo okolinu, istorijske činjenice, svijet oko nas….
Pričamo o ocjenama, znanju, uspjesima, izlascima, druženju, planovima za dalje….
Neke lekcije su lakše, neke teže. Neko gradivo više volimo, neko manje. Pa ipak postoje lekcije koje se jednostavno ne nalaze u našim udžbenicima, u knjigama, ni u jasno definisanim pravilima. Takvim lekcijama nas život nauči, tiho i podmuklo, htjeli mi to ili ne. Tako nas zadesi i moramo ih savladati.
Na takvu jednu lekciju naišli smo nedavno.
Jedan mladi život ugašen je. Iznenada. Neplanirano. Nenajavljeno. Nepravedno. Bez pripreme. Bez oproštaja…
Šok i nevjerica među drugovima, nastavnicima … I milion pitanja na koja niko nema odgovor.
I dok smo svi tražili prave riječi da vas utješimo, dok nam je svima stajala knedla u grlu od tuge i bola, nešto drugo je progovorilo.
Progovorila je vaša empatija. Vaša briga. Vaša ljudskost.
Pokazali ste snagu velikih ljudi, pokazali ste zajedništvo, pokazali ste da niko ne mora sam da bude u bolu i patnji. Pokazali ste svoje veliko srce.
Nedavno smo na razrednom času, baš kod vas pričali o emocijama.
Prijatnim i neprijatnim.
I sjećam se da sam baš kod vas rekla „Niko ne voli biti tužan ali tuga je zdrava emocija i adekvatan odgovor organizma kada izgubimo nekoga ili nešto do čega nam je bilo jako stalo.“
I zadesio nas je gubitak, zadesila nas je tuga, preplavila nas onako kako samo ona to zna – cijelim bićem.
U ovakvim trenucima podrška ima neprocjenljivu vrijednost. A vi ste je pružili jedni drugima, pružili ste je čak i nama odraslima.
I shvatila sam da nam nisu uvijek potrebne velike riječi, dovoljno je da znamo da smo tu jedni za druge, da zajedno sjedimo i da zajedno tugujemo.
A svako od nas tuguje na svoj način. Neko šutnjom, neko suzama, neko prizivajući sjećanja, neko razgovorom… I sve je to u redu. Tuga nije slabost. Tuga je znak da smo voljeli. Pa čak i kad boli, a boli jako, to je zato jer nam je bilo važno.
Ne postoji pravi način kako se tuguje, niti postoji tačno vrijeme kada treba da prestane da boli ali postoji nešto što svi možemo da damo jedni drugima a to je razumijevanje, strpljenje, pažnja, ljubav i podrška.
Možda nemam odgovor na pitanje koliko gubitak boli, jer ne postoji skala niti jedinica mjere za bol.
Ali ono što sigurno znam i što sam od vas naučila jeste da, koliko god da boli, manje boli kada nismo sami.
Manje boli kada imamo sa kim podijeliti suze, bol, zastalu knedlu u grlu, kada neko samo sjedi pored nas i ne traži da mu objasnimo kako se osjećamo jer nas razumije i bez riječi. Manje boli kada imamo rame na koje se možemo osloniti i koje nas ne požuruje da „budemo dobro.“
Manje boli kada tuga postane most među ljudima, a ne zid. Kad nas ne razdvaja, nego nas zbliži.
I zato, hvala vam što ste nas podsjetili na ono najvažnije.
Da je važno ostati čovjek i u bolu.
Da iz bola može izrasti toplina i saosjećanje.
Da i kad ne znamo šta reći, dovoljno je da smo tu, zajedno, jedni za druge.
Srcem!
Mojim učenicima koji nose tugu u srcu, a uspomene u mislima – u čast izgubljenog prijatelja.
