U eri interneta i društvenih mreža, dostupnosti svih mogućih sadržaja, neprekidnog upoređivanja, sve češće imamo osjećaj kao da ne živimo dovoljno dobar život i kao da su svi drugi oko nas zadovoljniji i srećniji. Svakodnevno smo izloženi slikama tuđih uspjeha, savršenih porodičnih odnosa, nasmijanih lica, predivnih putovanja, raskoši i sjaja… I teško je ostati ravnodušan dok to gledamo, iako negdje znamo da su sve to samo pažljivo odabrane slike za javnost.
U terapijskom radu, sve češće se čuju izjave klijenata poput: “Šta ja to radim pogrešno”; “Oni su uvijek nasmijani”; “Kako god pogledam, svi drugi žive bolje a ja se toliko trudim i ne vrijedi…” a sve to jer nikada nismo ni imali ovako direktan i konstantan uvid u živote drugih ljudi.
Ljudi se od najranijeg djetinjstva porede i to može biti korisno u učenju, snalaženju u nekim novim situacijama. Djeca se porede sa vršnjacima kako bi naučila pravila igre, kako da izražavaju emocije, da primjenjuju društveno prihvatljive oblike ponašanja. Posmatraju drugu djecu kako reaguju u određenim situacijama, kako traže pomoć, kako se brane, dijele igračke. Tada poređenje ima edukativnu ulogu i tada je poređenje alat za učenje. I tada nas poređenje podstiče, motiviše pa čak i oblikuje.
Međutim, kada odrastemo poređenje vrlo često izlazi iz tog konstruktivnog okvira i prestajemo ga koristiti kao sredstvo učenja već više kao sredstvo mjerenja vlastite vrijednosti i tada je poređenje proces koji zna da boli jer ne motiviše nego ranjava. Poredeći se sa drugima, sav fokus stavljamo na ono što nama nedostaje, na ono što nemamo umjesto na ono što imamo, a sigurno je da imamo mnogo toga. Na taj način sebe doživljavamo kroz prizmu nedostataka, neadekvatnosti ili čak krivice jer “nismo daleko dogurali, nismo ni dovoljno dobri, uspješni, zadovoljn, lijepi ili čak srećni ….”
Šta stvarno gledamo dok gledamo sreću drugih?
Vrlo često i ne gledamo stvarnu osobu, nego našu interpretaciju onoga što mislimo da njihov život jeste. Vidimo sve te osmijehe, putovanja, uspjehe, skladne odnose odnosno segmente koji izgledaju kao potvrda uspješnog i ispunjenog života. I vrlo često smo skloni, da tamo gdje i ne znamo detalje mi ih zamišljamo i idealizujemo. Na osnovu tih nekoliko fotografija ili situacija stvorimo sliku da svi ti ljudi imaju privilegiju da žive živote bez problema, da sve ide glatko ili ne bar toliko teško kao nama i da se samo mi svakodnevno i konstantno borimo sa određenim poteškoćama. Ali ono što sigurno ne vidimo su i njihovi strahovi, sumnje, konflikti, trenutke emocionalne patnje, tuge, praznine, borbe… Jer i oni su ljudi.
Ovakva poređenja vrlo često kod nas stvaraju osjećaj zavisti, frutriranosti i nezadovoljstva. A takvim poređenjem mi i u stvari plaćamo cijenu toga da umanjujemo svoju sposobnost i eliminišemo stvarnu vrijednost svog života. Prestajemo da primjećujemo one male ali vrijedne trenutke kao što su mirna jutra, kafa sa dragom osobom, razgovor i podrška prijatelja, smijeh djeteta, dobro odrađen zadatak, lijepo skuhan ručak, smijeh u kući i slično….. Sve ovo je premalo u odnosu na tamo one divne slike koje odišu srećom i sjajem.
Šta stoji u pozadini te zavisti?
Zavist ne znači da smo mi loši jer je osjećamo. Zavist je naš alarm ili signal koji nam govori da postoji neki dio nas koji je zanemaren, zapostavljen i željan pažnje. Ako je bolje oslušnemo ona nam može pomoći da bolje razumijemo sebe, da razumijemo šta to nama nedostaje, šta nam fali i za čim čeznemo. Može nam ukazati na one dijelove u kojima sumnjamo u sebe i gdje osjećamo nesigurnost ili nedovoljno vrijednim. U takvim situacijama uvijek se možemo zapitati
Šta meni zapravo fali?
Šta ja stvarno želim i koje su moje najdublje vrijednosti?
Šta već imam u životu a zaboravio sam to da cijenim?
Odgovori na ova pitanja mogu pomoći da zavist ne ostane samo samo neprijatna emocija, koja nas muči i boli, već može biti veliki podsticaj da preispitamo svoje vrijednosti i posvetimo se svojim ciljevima.
“Naši pogledi često zalutaju preko ograde, umjesto da ih zadržimo u svom dvorištu.”
Komšijina trava možda jeste drugačija i zelena ali ne znači i da je bolja. Ono što je sigurno jeste da i naše tlo ima potencijal ako mu se posvetimo, ako ga njegujemo i zalijevamo. Zadovoljstvo i sreća ne dolaze samo nadgledajući tuđe živote i poredeći se sa njima, već dolaze iz prisutnosti u sopstvenom životu. Kada vrijeme i energiju usmjerimo na kreiranje sopstvenog života, manje vremena trošimo na analiziranje tuđih puteva.
Umjesto da gledamo šta drugi imaju, koliko postižu, važno je da znamo šta nas ispunjava, šta nama donosi zadovoljstvo i smisao? Na taj način prestajemo svoje vrijednosti mjeriti nečijim mjerilima. Osim toga, jako je važno da svakodnevno primijetimo šta imamo jer zbog velike preokupiranosti šta sve nemamo ne primjećujemo koliko toga vrijednog u stvari mi imamo. Ulaganje u sebe, u razvoj svojih vještina,nadogradnju kapaciteta, u razvoj odnosa koji nas oplemenjuju …sve to nam pomaže da prestanemo da se takmičimo sa drugima a svoj napredak počnemo da mjerimo u odnosu na sebe juče, prekjuče ranije….
I tada shvatimo, da je sreća individualna, da je to unutrašnji proces a ne ogledalo tuđih života.
