Naučena bespomoćnost – kada odustajanje postane naučeni obrazac

Vrlo često u svakodnevnom životu od naših sagovornika možemo čuti rečenice poput:

“Nema svrhe pokušavati” ili “Kod nas se ništa ne može promijeniti” ili “Šta god radio ili pokušavao, ništa ne uspijeva.”  

Mnogi klijenti javljaju se upravo zbog osjećaja da znaju da bi nešto trebali mijenjati, ali kao da više nemaju ni snage ni volje da ponovo pokušavaju. Iako ovakve izjave na prvi pogled mogu djelovati kao trenutni manjak motivacije ili razočaranje, vrlo često u pozadini svega toga stoji dublji psihološki fenomen koji u psihologiji nazivamo naučena bespomoćnost. To je stanje u kojem osoba kroz vrijeme uči da njeni pokušaji i nastojanja ne dovode do željenih rezultata i kao posljedicu toga razvija uvjerenje da svojim djelovanjem ne može doprinijeti promjeni. Zbog toga odustaje i prestaje pokušavati da mijenja bilo šta pa čak i onda kada postoje realne mogućnosti da uspije.  

Kako nastaje naučena bespomoćnost?

Proces se obično razvija postepeno. 

Ono što je posebno zanimljivo, jeste da ove osobe nisu pasivne po prirodi, već naprotiv, ranije su vrlo često pokušavale.

• Da poprave odnos – ali bez odgovora i reakcije druge strane 
• Da se trude na poslu – ali bez priznanja, pohvala i uvažavanja 
• Da izađu iz teških situacija – ali okolnosti su ostajale iste …..

Nakon niza ponovljenih sličnih iskustava, javlja se osjećaj emocionalne iscrpljenosti, zamora i odustajanja. Vremenom osoba počinje unaprijed očekivati neuspjeh i razvija uvjerenje da “nema smisla.” 

Od tog trenutka, odustajanje više nije svjesna odluka, nego naučeni obrazac reagovanja. Dakle, problem nije u nedostatku sposobnosti, nego u tome što je osoba kroz prethodna iskustva naučila da njen trud neće dovesti do željenog ishoda.

Kako to izgleda u svakodnevnom životu? 

Dijete koje konstantno dobija poruku u porodici, u školi, među prijateljima da “nije dovoljno dobro” može prestati pokušavati da se trudi, uči, radi čak i ako realno ima potencijala. I kako odrasta postaje osoba koja izbjegava izazove. 

Ako u partnerskim odnosima jedna strana uporno pokušava da razgovara, objasni, popravlja odnos a ne nailazi na promjenu, vrlo često dođe do emocionalnog povlačenja. Ne zato jer joj više nije stalo nego zato što ne vjeruje da bilo šta može promijeniti. 

Isto tako prisutna je i profesionalna bespomoćnost kada osoba radi minimum, nema ideje, ne predlaže nove aktivnosti i to ne zato što ne zna, nego zato što je naučila da se trud ne isplati. 

Sličan obrazac možemo primijetiti i u širem društvenom kontekstu, gdje ljudi imaju osjećaj da trud ne dovodi do rezultata, da promjene ne dolaze ili dolaze jako sporo, da njihov glas nema težinu i ne znači ništa i tada to sve podsjeća i liči na kolektivnu verziju naučene bespomoćnosti. 

Tada često čujemo:
„Šta god uradimo, isto je.”
„Ne vrijedi se nervirati.“

Ovo nije samo stav, to je psihološka adaptacija na dugotrajan osjećaj nemoći.

Posljedice koje vidimo u radu

Naučena bespomoćnost rijetko dolazi izolovano. U radu sa klijentima vrlo često kao posljedice vidimo manjak samopouzdanja, manjak motivacije, osjećaj iscrpljenosti, zamora, depresivnost, anksioznost i još mnogo toga. Sve to udruženo kod osobe stvara utisak da je problem “u njoj” a ne u samom obrascu reagovanja koji je naučila. Zbog toga, fokus u radu nije prvenstveno na motivisanju osobe nego na postepenom vraćanju osjećaja kontrole nad vlastitim životom. 

Važno je prije svega da osoba razumije kako je nastao sam obrazac ponašanja te da kroz male, ali značajne korake ide u pravcu realnih i dostižnih ciljeva. Na taj način stvaraju se iskustva u kojima osoba ponovo vidi da njen trud može dati rezultat. Tako ponovo uspostavlja vezu: „uradim nešto- nešto se mijenja.”

Bez konkretnog iskustva pomaka, sama objašnjenja, ubjeđivanja i ohrabrivanja često nisu dovoljna. Naučena bespomoćnost nije slabost niti nedostatak motivacije. To je naučeni način prilagođavanja na situacije u kojima osoba nije imala kontrolu.

Dobra vijest je da se, kao i svaki naučeni obrazac, može mijenjati. To se ne dešava odjednom, nego kroz male korake, kroz trenutke u kojima osoba ponovo počinje vjerovati da njeni postupci imaju smisla i da mogu dovesti do drugačijeg ishoda.

Ponekad je prvi korak ka promjeni upravo ta odluka da pokušamo još jednom.

Pogledaj: Perfekcionizam- vrlina ili breme?

Šta je psihološka fleksibilnost i kako ju razvijati?