Jedna od stvari koju učimo klijente na psihoterapiji jeste da nad mnogim stvarima nemaju kontrolu i da jedino nad čim uvijek imaju kontrolu jeste njihovo ponašanje. Ja svojim klijentima volim reći da je naše ponašanje slobodno od svih misli i emocija, odnosno da bez obzira kako se osjećamo i kakve misli nam se javljaju u tom trenutku, mi i dalje imamo kontrolu nad tim šta radimo sa svojim rukama i nogama i kontrolu nad tim šta govorimo.
Međutim, klijenti veoma često na psihoterapiju dolaze sa emocionalnim ciljem, jer žele da nemaju neprijatne emocije, anksioznost na primjer. I to je skroz razumljivo, jer ih upravo anksioznost ometa da se uključuju u aktivnosti koje su im važne i da provode vrijeme onako kako bi oni željeli. Problem je u tome što sama anksioznost nije pod našom kontrolom.
Šta je anksioznost, kako se manifestuje, kao i neke od tehnika za suočavanje sa anksioznošću možete pronaći u našim dosadašnjim tekstovima. Jedna od tehnika koju često primjenjujemo sa klijentima (o kojoj smo isto pisali) jeste prihvatanje. Prihvatanje da osjećamo anksioznost i sve njene manifestacije, kao i pravljenje prostora za sve što osjećamo u datom trenutku.
Mozak – lukava mašina za pričanje priča
Ono što je važno da razumijemo jeste da iako se klijenti obavežu da će vježbati prihvatanje anksioznosti i da će se uključivati u radnje koje za njih imaju smisla, bez obzira da li je anksioznost prisutna ili ne, jeste da mozak neće ućutati zato što smo se mi odlučili da prihvatamo, nego će raditi ono što mozak najbolje radi, kritikovati i osuđivati.
Misli koje se mogu javiti kada počnemo da vježbamo tehnike prihvatanja (ili bilo koje druge tehnike) su: „Ovo nema smisla… Ne ide mi i nikada neću uspjeti… Jedino što treba da prihvatimjeste da sam slab/a i totalni promašaj…“
I sasvim je normalno da se jave upravo ovakve misli, jer mozak je mašina za pravljenje misli i evaluacija. Ono što je važno je da mi ne nasjedamo na ove priče mozga. Jer naš mozak umije da bude lukav, čak i ako nasjednete na te priče i odustanete od primjenjivanja tehnike i svog puta ka promjeni, šta je ono što će mozak da kaže?
Vrlo vjerovatno nešto poput ovog: „Naravno da nisamuspio/jela… Uvijek odustanem… Nema mi pomoći… Grozan/na sam…“
Primjećujete li njegovu lukavost? Mozak traži da odustanete i onda kada odustanete kritikuje vas upravo zato što ste ga poslušali i odustali.
Kako ne nasjesti na priče mozga?
Ako se pitate kako da ne nasjednete na istu, pokvarenu priču mozga, možete sebi da postavite neka od ovih pitanja. Da li vam je korisno to što mozak govori, da li vam to pomaže ili ne? Da li morate da poslušate kada vam kaže da odustanete i da nema smisla da se trudite?
Da li morate da povjerujete u istu, pokvarenu priču koju slušate već dugo vremena? Da li morate da se svađate i borite sa tom pričom ili možete pustiti da mozak priča, da ponavlja jednu istu priču, a da vi svejedno radite ono što je vama važno u tom trenutku?
Da li možete da ipak napravite prostor za tu priču i dopustite da bude tu neko vrijeme? Jer upravo to dopuštanje će vam dati prostor da nastavite sa svojim životom i aktivnostima koje su vam važne, bez obzira na to koliko su intenzivne emocije koje osjećate u tom trenutku i bez obzira na to koliko su glasne priče mozga u tom trenutku.
Šta je u stvari cilj psihoterapije?
Kada sa klijentima na seansi radimo tehnike prihvatanja, i dalje se desi da vjeruju da će upravo te tehnike dovesti do toga da više ne osjećaju anksioznost (emocionalni cilj i kontrola onoga nad čim nemamo kontrolu) i ako nastave da ju osjećaju nastavljaju i da se bore sa njom, da bi je se riješili. A svaka borba donosi samo još više patnje.
Cilj psihoterapije nikada i ne definišemo na način da nečega nema, nego na način da nečega ima, čega želimo više u svom životu. Cilj nam nije da izbacimo mrak iz sobe da bismo se riješili tame, nego da pustimo svjetlost u sobu. Isto tako cilj nam nije da se riješimo anksioznosti, nego da naučimo da radimo stvari koje su nam važne čak i ako je anksioznost prisutna. Kada to naučimo, ono što se veoma često spontano desi, jeste da ostvarimo i emocionalni cilj, da nema više anksioznosti.
I kako kaže Steven C. Hayes: Život je izbor. Anksioznost nije izbor. Gdje god da krenete imaćete probleme i bol. Tako da, ovdje se ne radi o izboru između toga da li da imate ili nemate anksioznost. Vaš izbor je da li živjeti smislen i vrijedan život ili ne.
Šta vi birate?
Pogledaj: Kako bijeg od anksioznosti utiče na nas?
