Majčinstvo otvara vrata jednog potpuno novog svijeta, svijeta u kojem se prepliću ljubav, ranjivost, izazovi i duboke promjene koje oblikuju svaku ženu iznutra. Sve se mijenja: tijelo, misli, odnosi, prioriteti…
Ponekad čak i ono što smo mislile da znamo o sebi, počinje da se preispituje.
Nema priručnika, kursa ni savjeta koji te mogu u potpunosti pripremiti za sve ono što dolazi s majčinstvom. Sa novom ulogom dobijaš cijeli paket, sve ono predivno, ali i ono teško, sve spoznaješ iskustveno, na svojoj koži, svom tijelu, kroz svoje emocije.
U pričama o majčinstvu najčešće se ističu trenuci nježnosti, radosti, prvi kontakt sa bebom, prvi osmijeh, prvi zagrljaj… Znaš i sama, trudnoću često zovu “blaženim stanjem”, a da li je stvarno, uvijek, za sve?
Sve navedeno zaista jeste predivno i važno pomena, ali postoji i ona druga strana, ona o kojoj se tiše govori ili se ne govori uopšte. Strana koju mnoge žene osjećaju i nose duboko zakopano u sebi misleći da nešto nije u redu s njima jer ne osjećaju samo sreću, spokoj i zadovoljstvo što je podrazumijevano kada postaneš majka.
Ako se pronalaziš u tome, nisi sama.
Većina nas se osjeća upravo tako.
Vjerovatno si već čula nešto o postporođajnoj depresiji i anksioznosti. Još uvijek i oko ovih stanja postoji velika stigma i izostaje sistemska podrška ženama, ali ovdje želim naglasiti još jedan važan aspekt majčinstva koji se jako rijetko spominje, a to je postporođajni bijes.
Šta je zapravo postporođajni bijes?
Postporodjajni bijes u sebe uključuje iznenadne i intenzivne izlive ljutnje, frustracije ili razdražljivosti koji su u trenutku doživljavanja preplavljujući i koje mnoge žene iskuse nakon poroda. Može se javljati u sedmicama i mjesecima, a ponekad i godinama nakon poroda. Ponekad je u korelaciji sa stanjima poput postporođajne depresije i anksioznosti.
Bijes nakon poroda javlja se kao odgovor na snažne fizičke, emocionalne, hormonalne i psihološke promjene koje prolaziš.
On nije hir, niti dokaz „slabosti“ već signal da se nešto važno dešava u tebi.
Često se javlja iznenada, neočekivano, bez “pravog” razloga ili može djelovati da je razlog “banalan”. Može biti usmjeren prema partneru, članovima porodice, stvarima oko sebe (npr. bacanje ili udaranje predmeta), pa čak i prema samoj sebi. U nekim slučajevima bijes može biti usmjeren i prema bebi, što izaziva snažan osjećaj krivice, srama i straha. Ovi osjećaji dodatno pogoršavaju stanje i mogu dovesti do povlačenja, izolacije i osjećaja da si “loša majka”, iako ti je zapravo tada najviše potrebna podrška i razumijevanje.
Postporodjajni bijes nije nešto što “namjerno radiš” niti bilo kakav dokaz „slabosti“ i toga da si “loša majka” već signal da se nešto u tebi dešava, nešto važno što zaslužuje tvoju pažnju i posvećenost.
Važno mi je da znaš da su problemi sa mentalnim zdravljem zapravno veoma česti nakon porođaja.
Zašto se javlja postporođajni bijes?
Kao što sam već spomenula postporođajni bijes se javlja kao odgovor na snažne fizičke, emocionalne, hormonalne i psihološke promjene koje svaka žena doživljava nakon porođaja. Pa idemo redom bolje razumjeti moguće faktore.
Hormoni
Brojna istraživanja ukazuju na to da nakon porođaja tijelo žene prolazi kroz snažnu hormonalnu promjenu. Nivo estrogena i progesterona (hormona koji su tokom trudnoće bili izuzetno visoki) naglo opada. Taj pad može snažno uticati na raspoloženje, emocionalnu stabilnost i način na koji doživljavaš sebe i svijet oko sebe.
Istovremeno, povećava se nivo prolaktina- hormona zaslužnog za proizvodnju mlijeka, ali i za razvoj osjećaja nježnosti, brižnosti i vezanosti prema bebi. Tu je i oksitocin, poznat kao “hormon ljubavi”, koji se oslobađa tokom dojenja i bliskog kontakta s djetetom. On pomaže u povezivanju majke i bebe, ali može dodatno pojačati emocionalnu osjetljivost.
Zbog svega toga, emocije u ovom periodu mogu biti intenzivnije nego ikad. Kod mnogih žena to znači dublje doživljavanje ljubavi i bliskosti, ali i brže „pucanje“ kada se osjećaju preplavljeno ili iscrpljeno.
Važno je znati da je to sve dio procesa.
Tijelo i emocije se prilagođavaju novoj ulozi, majčinstvu i potrebno im je saosjećanje i vrijeme.
Kada se menstrualni ciklus vrati, vraća se i mjesečna hormonska „vožnja“, ali ovaj put na već postojeći umor, iscrpljenost i pritisak majčinstva. Zato se bijes može javiti odjednom, da ponekad ni sama ne znaš šta se desilo i odakle je to sada došlo, a ponekad i samu sebe uplašiš takvim reakcijama.
Nisi luda.
Nisi sama.
Zbog ovoga nisi loša majka.
Samo si žena čije tijelo i emocije prolaze kroz mnogo više nego što se vidi spolja.
Hormonima se ne upravlja voljom. Ali se podrškom, razumijevanjem i pažnjom može mnogo toga ublažiti.
Deficit sna
Sa novom ulogom je vjerovatno došao i manjak sna, ako si imala sreće pa u deficit sna nisi ušla već u toku trudnoće. Sada zamisli samo koliko je neprospavanih noći iza tebe, buđenja, isprekidanog sna, brige da li je sa bebom sve u redu, nemogućnosti sprovodjenja čuvenog savjeta “spavaj kad i beba spava”…
Hronični umor i neispavanost u velikoj mjeri iscrpljuju organizam i smanjuju toleranciju na stres, što može dovesti do impulzivnih reakcija i izljeva bijesa u situacijama koje ne djeluju kao “pravi okidači”.
Dakle, pod uticajem si hormona, sa manjkom sna, svakodnevno vodiš brigu o drugom ljudskom biću koje je u potpunosti nemoćno i zavisno od tebe u svakom segmentu.
Sve drugo što ti je važno je trenutno u procesu stagnacije.
Naravno da si umorna.
Naravno da si iscrpljena.
Nisi zbog toga loša majka.
Ljudsko si biće.
Čak i sa svim ovim faktorima iz dana u dan posvećeno brineš o svojoj bebi.
Očekivanja i podrška
Kada uz sve obaveze dodamo i različita očekivanja, od okoline, a često i ona najteža, od same sebe – da budeš “dobra mama”, da sve radiš “kako treba”, da pratiš preporuke, savjete, smjernice… i da, naravno, “budeš srećna” jer imaš bebu.
A ti? Umorna. Iscrpljena. Izgubljena.
I nekako se čini kao da svi znaju bolje od tebe šta i kako treba.
Vjerovatno se učestalo pitaš gdje si ti u svemu tome i da li si dovoljno dobra.
Jesi!
Radiš najbolje što znaš i to je dovoljno. To je vrijedno. To je ljubav.
Možda imaš utisak da nemaš adekvatnu podršku i razumijevanje od strane partnera, porodice ili društva. Možda nikako nemaš vrijeme za sebe i stvari koje su za tebe važne (pored majčinstva). Naravno da je to “kako je beba” jako važno, ali da li neko pored toga postavlja pitanje “kako je mama”?
Koliko se u ovom periodu osjećaš vidjenom i važnom?
Koliko su i tvoje potrebe, pored bebinih, zadovoljene?
Znaš, sve te emocije koje osjećaš frustracija, tuga, bijes, usamljenost… sve one imaju smisla.
Nisi sama.
I ne moraš sve sama.
Tvoje djetinjstvo
Ako si pročitala sve ove redove i ne prepoznaješ se u bilo čemu navedenom, ali se nosiš sa postporođajnim bijesom važno je naglasiti da nekada ništa od ovoga ne mora biti, možeš imati adekvatnu podršku, pomoć i razumijevanje, tvoja beba može prespavati noć…ali se u tom osjetljivom periodu mogu aktivirati potisnuti i neobrađeni sadržaji iz djetinjstva, posebno oni vezani za osjećaj napuštenosti, neprihvaćenosti, nemoći ili gubitka kontrole. Majčinstvo otvara duboke emocionalne slojeve, kada žena postane majka, vrlo često se nesvjesno vraća u vlastito iskustvo djetinjstva. Ako su tada postojale rane koje nisu bile iscijeljene, one mogu „isplivati“ upravo kroz intenzivne emocije poput bijesa, tuge, straha ili srama. Dakle, čak i uz dobru podršku, postporođajni bijes može biti znak da su se pokrenule dublje unutrašnje teme koje traže tvoju pažnju, razumijevanje i posvećenost.
Postporođajni bijes nije nešto o čemu se često govori, ali je itekako stvaran. Mnoge majke se susretnu s njim iznenada, nespremno, često nikome o tome ne govore ili imaju utisak da ih niko ne može razumjeti i da to što osjećaju sigurno “nije normalno”.
Kako možeš pomoći sebi?
Prepoznaj i imenuj emociju
“Osjećam bijes. Frustrirana sam. Na ivici sam.”
Zastani i pitaj se: Gdje u tijelu osjećam ovu emociju? U stomaku? U grudima? U vilici?
Ove rečenice nisu znak slabosti, naprotiv, one su znak da čuješ sebe. Da si u kontaktu sa sobom i da prepoznaješ ono što je stvarno prisutno, iako nije prijatno.
Neprijatne emocije nisu opasne. Opasno je kad ih potiskujemo.
Jer ono što potisnemo ne nestaje, već s vremenom raste i nalazi svoj izlaz. Zato daj sebi dozvolu da osjetiš i ono “nepoželjno”. Sve tvoje emocije imaju pravo da postoje, bile one prijatne ili neprijatne.
Uzmi kratku pauzu
Kada osjetiš da “ključaš” ako je ikako moguće skloni se na kratko. Udahni duboko nekoliko puta. Pogledaj kroz prozor. Operi ruke hladnom vodom. To nije bijeg, to je pauza koja ti daje šansu da reaguješ drugačije, ali i da prepoznaš šta se dešava .
Piši
Uzmi papir ili telefon i izlij sve: misli, psovke, frustracije. Niko to neće čitati. Pisaćeš dok ne dođeš do olakšanja. To je tvoj sigurni prostor da sve ono “nepoželjno” izadje vani.
Reci šta ti treba
“Treba mi pomoć.” “Ne mogu sve sama.” “Možeš li ti sada preuzeti bebu?”
Nemoj čekati da neko vidi i zaključi da ti je teško. Tvoje potrebe su jednako važne kao i bebine.
Potraži stručnu podršku.
Nekada su emocije prejake da bismo ih same nosile. Razgovor sa psihoterapeutom može biti baš ono što ti je potrebno. To je briga o tebi i tvojoj bebi kroz tebe.
I najvažnije za kraj: Biti majka ne znači biti u miru svaki dan. Ne znači hodati kroz majčinstvo stalno nasmijana i srećna. Ne znači uvijek znati šta treba, niti uvijek osjećati zahvalnost i radost.
Biti majka znači osjećati mnogo, a često sve u jednom danu. Od nježnosti do bijesa, od straha do ljubavi, od umora do snage koju ni sama ne znaš odakle crpiš. To znači učiti da prihvatiš sebe baš takvu kakva jesi i onda kada si smirena i onda kada “pucaš po šavovima”. Znači prepoznati da si u svemu tome: Dovoljna. Dobra. Ljudska.
Majčinstvo nije prostor savršenstva.
To je prostor rasta, nježnosti, ranjivosti i nezamislivih unutrašnjih borbi.
Draga mama, zaslužuješ ljubav, razumijevanje i podršku. Prvo svoju. Pa onda i od drugih.
Ako osjećaš da ti je teško, da te emocije preplavljuju i da ne znaš odakle da kreneš, ne moraš prolaziti kroz to sama. Možda ne znaš tačno šta ti treba, ali znaš da ti je teško. I to je dovoljno da potražiš podršku. Ne moraš imati sve odgovore. Tu smo da ih tražimo zajedno. Psihološko savjetovanje i psihoterapija su prostor u kojem ima mjesta za tvoju priču, tvoje emocije i tvoje potrebe.
Pogledaj: Psihološki izazovi dojenja u javnosti
