Naše društvo već duži niz godina u mnogim aspektima i sferama života funkcioniše po principu “intervencija”, “pogurati,” “srediti”, “završiti”, učiniću ti “ i slično. Nekada se ovaj obrazac funkcionisanja odnosio samo na neke birokratske poslove a sada se prožima i u najobičnijim svakodnevnim aktivnostima pa čak i međuljudskim odnosima.
I tako, umjesto da se bilo koja redovna aktivnost ili problemi na koje se nailazi , ili bilo koja prepreka, rješavaju kroz jasno definisana pravila, procedure, uz pomoć znanja, truda i rada, preuzimanja odgovornosti sve više pribjegavamo raznim intervenicjama, poznanstavima, činjenju usluga što je uveliko postalo društveno prihvatljiv način funkcionisanja. Postalo je sredstvo za ostvarivanje ciljeva.
Društvo u kojem se gotovo sve može „srediti“ često funkcioniše mimo sistema, a kada sistem postoji samo formalno, a ne suštinski – tada pravila prestaju da važe jednako za sve. U takvom društvu mi onda učimo djecu da trud nije bitan, da se greške ne popravljaju radom i šaljemo poruku da je život niz prepreka koje će neko drugi „riješiti za njih“ – ako znaju kome da se obrate.
Nažalost, sve češće smo svjedoci “činjenja usluga” i u obrazovnom sistemu koji bi trebalo da bude jedan od najvažnijih temelja objektivnosti i pružanja jednakih šansi. Sve češći pritisci roditelja za bolje ocjene, propuštanje djece kroz obrazovni sistem bez stvarnog, upotrebljivog znanja postali su svakadnevnica, a upravo škola i obrazovni sistem, trebalo bi da budu mjesto gdje djeca stiču znanja, razvijaju vještine, grade samopouzdanje i otpornost a ne mjesto intervencija.
Sigurno da je u pozadini svih tih intervencija u velikoj mjeri stoji želja da se pomogne ali moramo se svi mi odrasli zapitati, pomažemo li mi djetetu kada činimo uslugu na štetu njegovog znanja, na štetu njegovog ličnog razvoja i sticanje njegove lične odgovornosti i izgradnje psihološke otpornosti?
Možda ta usluga formalno izgleda kao podrška, jer dijete “lakše” dolazi do „boljih“ rezultata, nema stresnih situacija i sve se mirnije rješava. Međutim, dugoročne posljedice su mnogo veće i mnogo teže. Dijete iz ovakvih usluga ne uči da je važno znanje, a ne ocjena, da se do znanja dolazi trudom i radom, da se greške dešavaju ali da imaju i svoje posljedice, da neuspjeh nije kraj već prilika za dalji rast i razvoj već dobija poruku da se trud ne isplati, da pravila ne važe za sve i da se bolje prolazi ako znaš i imaš kome da se obratiš da „sredi stvar“. A onda kada jednom odrastu, nailaze na velike poteškoće jer nisu navikli sami da se izbore i preuzmu odgovornost za svoje postupke. Svakako da je jedna od ključnih životnih vještina koju svako dijete treba da savlada jeste sposobnost da se nosimo sa neuspjehom, frustracijom, preprekama, problemima, izazovima. Ukoliko odrasli stalno „skaču“ da riješe svaku prepreku za dijete – da od najranijeg uzrasta pišu domaće zadatke i radove umjesto njega, zovu školu zbog svake ocjene, ubjeđuju nastavnike, pišu žalbe i organizuju pritiske – dijete ne dobija priliku da razvije psihološku otpornost, postaje zavisno od podrške drugih, nesnalažljivo u realnim životnim situacijama i teško ili gotovo nikako ne preuzima odgovornost (pogledaj: Šta je psihološka fleksibilnost i kako ju razvijati?).
Ovakvo dijete se suočava i sa poteškoćama u donošenju odluka i umjesto da kroz ostvarene rezultate gradi samopouzdanje, ono razvija pasivnost jer je nespremno da se suoči sa okolnostima koje od njega zahtijevaju njegovo samostalno angažovanje.
Pa trebamo li se onda zapitati da li ovakvim uslugama pomažemo ili odmažaemo djetetu?
Između podrške djetetu i rješavanja problema umjesto djeteta, postoji ogromna razlika.
Prava podrška ne podrazumijeva da mu olakšavamo svaki korak, da uklanjamo ispred njega svaku prepreku ili da nudimo gotova rješenja. Naprotiv, prava podrška podrazumijeva osnaživanje djeteta da uz pomoć rada i truda dođe do određenih rezultata, da je ocjena samo broj a da je znanje od neprocjenjive vrijednosti. Prava podrška je i stvaranje emocionalnog prostora u kojem se ne boji pokušavati, griješiti i učiti dalje iz tih grešaka . Prava podrška znači i vjerovati u njegove sposobnosti, biti strpljiv dok ono uči, pokazati mu da vjerujemo da može jer jedino će i ono tako naučiti da vjeruje u sebe. S druge strane, rješavanje problema umjesto djeteta podrazumijeva preuzimanje njegovih obaveza, spašavanje iz svake neprijatne situacije i na taj način djetetu oduzimamo priliku za njegov razvoj. Često odrasli u želji da zaštite dijete, da mu olakšaju ili ubrzaju neke stvari dolaze do rješenja prečicom kojom najčešće zaobilazimo djetetove stvarne kapacitete. Takva rješenja donose trenutna olakšanja ali suštinski takva rješenja ne grade snagu koja je potrebna za učenje. Time djecu učimo da su problemi nešto što neko drugi treba da riješi, da ne moraju sami da se suočavaju sa posljedicama, i da će uvijek neko biti tu da „uskoči“ kad zatreba.
A za zdravo društvo neophodna su djeca koja znaju da se uspjeh ne mjeri samo krajnjim rezultatom već i putem kojim se do njega došlo, koja znaju da je neuspjeh sastavni i neizbježni dio napretka, koja znaju da se rad i trud isplate pa čak i kada nagrada nije odmah vidljiva i koja prepoznaju svje resurse i osjete snagu svog zalaganja.
Zato je odgovornost nas odraslih da se zapitamo da li mi ovakvim ponašanjima stvaramo društvo stabilnih i odgovornih ljudi ili društvo u kojem se sve svodi koga znaš i šta ti ko može „srediti“?
