Nije iznenađujuće da se sve više ljudi osjeća nesigurno, tjeskobno, preplavljeno-kad nam je svakodnevica obojena raznim neprijatnim vijestima i događajima-ratovi, ekonomske krize, konflikti, prirodne katastrofe..
Prirodno je da i anksioznost bude sve češća u repertoaru reagovanja-nesigurnost i strah koja su naslonjena na neka ranija neprijatna i uznemirujuća iskustva. Ljudi opisuju osjećaj stalne napetosti, nesigurnosti u vlastitom tijelu i teškoću da se nose sa vijestima koje ih svakodnevno pogađaju. U tom kontekstu često čujemo riječ „trauma“. Međutim, da bismo pravilno reagovali, pomogli sebi i drugima važno je znati šta je to zaista trauma.
Trauma nije isto što neprijatnost, niti svaki stresni događaj ostavlja traumatski trag. Korištenje termina “trauma” za svaku neprijatnost ili emocionalnu uznemirenost koja nas zadesi može često nenamjerno da umanjuje ozbiljnost iskustava ljudi koji su zaista preživjeli duboko uznemirujuće, opasne, pa čak i životno ugrožavajuće događaje.
Šta je trauma?
Riječ “trauma” u prevodu bi značila rana, šok ili povreda. Psihološku traumu bi definisali kao emocionalnu reakciju koju osoba doživljava kao rezultat uznemirujućeg i bolnog iskustva koja je izvan granica uobičajnog reagovanja osobe da se sa tim suoči, te u konačnici može ostaviti posljedice na cjelokupni integritet i funkcionisanje osobe. Događaj koji je izazvao traumu može biti jedan- izolovan iznenadni događaj; događaj koji traje duži vremenski period ili niz događaja koji se doživljavaju opasni po život.
Važno je napomenuti da većina ljudi, iako doživi i bude suočena sa traumatičnim događajem, s vremenom uspije da ga integriše i nastavi život bez razvoja trajnih psiholoških posljedica. Traumatična iskustva narušavaju osjećaj sigurnosti osobe u svijetu u kojem živi i stvaraju osjećaj da katastrofa može nastati u bilo kojem trenutku. Iznenadni gubitak roditelja u djetinjstvu, fizičko nasilje, seksualno zlostavljanje, psihološko nasilje, ratovi, prirodne katastrofe kojima smo bili izloženi, neočekivani gubitak voljene osobe-mogu dovesti do razvoja traumatskog odgovora. Šok, zaleđenost, strah, ljutnja, tuga, poteškoće s koncentracijom i osjećaj bespomoćnosti uobičajene su neposredne reakcije na traumu. Djeca mogu iznenada razviti probleme u ponašanju i pokazivati intezivniju privrženost. Neprijatni i intezivni osjećaji vremenom mogu da se povuku, slike postepeno blijede iz sjećanja kako kriza jenjava, ali kod nekih ljudi u zavisnosti od stepena i vrste traumatskog iskustva, uznemirujući osjećaji mogu potrajati, ometajući svakodnevni život pojedinca, te u zavisnosti od simptoma i dužine trajanje istih može se dijagnostifikovati post traumatski stresni poremećaj.
Prisustvo traume nije isto što i dijagnoza PTSP-a. Trauma ne mora voditi u razvoj poremećaja, dok PTSP uvijek uključuje traumu kojoj je pojedinac bio izložen. Gledajući biološki kod takvih osoba amigdala postaje izrazito hiperaktivna, a njena reakcija i na manje neugodne događaje razultiraće povećanim lučenjem hormona stresa. Život počinje da liči na zauzimanje odbrambenog stava i isčekivanje prijetnje, te se ljudi suočavaju sa turbulencijama u svojim ličnim i profesionalnim odnosima, smanjen osjećaj postignuća i lične vrijednosti.
Kako nakon traumatskog iskustva?
Važno je zapamtiti da se ljudi mogu oporaviti nakon traume i uspostaviti ponovno obrasce koji su im u jednom momentu bili narušeni. Simptomi će se s vremenom smanjiti – nekima će trebati dani; drugima sedmice; a trećima mjeseci. Najvažnije u procesu oporavka jeste ponovno uspostavljanje osjećaja sigurnosti i pružanje snažne socijalne podrške osobi kojoj je potrebno.
Kada potražiti stručnu pomoć?
Psihološke intervencije mogu biti od jake važnosti ljudima nakon traume. U zavisnosti od traumatičnog odgovora i vrste same traume kod nekih osoba simptomi ne pokazuju smanjen intenzitet i nakon određenog vremena i postaju toliko ozbiljni da ometaju svakodnevno funkcionisanje pojedinca. Uključivanje u proces psihoterapije može pomoći osobi da izgradi otpornost, razvije vještine suočavanja i riješi neriješene osjećaje koji je drže zaglavljenom.
Kako podržati nekoga ko je preživio traumu?
Ukoliko poznajete osobu koja je preživjela traumatično iskustvo jedan od načina da je podržite -provodite vrijeme sa njom. Samo vaše prisustvo, druženje i saznanje da još ima ljudi kojima je stalo može biti iscjeljujuće. Važno je da validiramo događaj koji je osoba preživjela i njihovu reakciju na njega. Saslušati osobu ako želi razgovarati o tome, čak i ako želi više puta ponoviti detalje priče, bez prisiljavanja o iznošenju pojedinosti ukoliko osoba nije spremna i ne osjeća potrebu za tim, te pokazati prihvatanje za cijeli spektar osjećaja i rekacija koje osoba može ispoljiti.
Šta ne bi trebali raditi u ovim situacijama
Ne prisiljavati nekoga da priča ukoliko mu je to trenutno bolno i preplavljujuće.
Izbjegavati postavljanje pitanja koja počinju sa “zašto”- mogu imati prizvuk da okrivljujemo žrtvu, te ne davati savjete ukoliko nas osoba zaista ne pita, usmjeriti se na slušanje i razumjevanje.
Pokušati zaobići standardne klišee poput “sve se dešava s razlogom” ili “znam tačno kako se osjećaš”-jer ne znamo, nismo bili u cipelama osobe ni izloženi iskustvu koje je ona preživjela.
Trauma ne mora obilježiti cijeli naš život- uz adekvatnu pomoći podršku, razumijevanje, oporavak može postepeno doći . Važno je da damo sebi i drugima prostor za iscjeljenje, neosuđivanje i dozvolu da život i dalje može biti vrijedan i smislen.
Pogledaj: Kako biti podrška osobi koja prolazi kroz težak period?
