Roditeljski burnout: Kada ljubav postoji, ali snage ponestaje

Za roditeljstvo se često kaže da je izvor najveće i najiskrenije ljubavi, bliskoti, topline ali iistovremeno predstavlja i najodgovorniju ulogu koju čovjek može da obavlja. Ono nam daje smisao, donosi radost i gradi najjaču povezanost. S druge strane, roditeljstvo traži i zahtijeva našu stalnu prisutnost, emocionalnu dostupnost, spremnost, brigu i djelovanje. Ponekada, u toj veoma bitnoj i zahtijevnoj ulozi, naročito kada podrška i pomoć izostanu a očekivanja i zahtijevi postanu preveliko i preteško breme, roditelji se mogu osjećati iscrpljeno, umorno i emocionalno prazno. Zato se o ovoj drugoj strani roditeljstva – umoru, preopterećenosti, sumnji u sebe i svoje kapacitete, osjećaju da “ne mogu više” vrlo malo govori i piše jer se očekuje da su roditelji uvijek jaki, strpljivi, da mogu bez predaha i pauze da izdrže. A onda ako nije tako, umor i iscrpljenost se doživljavaju kao lični neuspjeh.

Često ovakvo stanje iscrpljenosti, umora i emocionalne praznine prepoznajemo kao roditeljski burnout. Roditeljski burnout nije znak slabosti, lošeg roditeljstva ili nedostatka ljubavi. Naprotiv, vrlo često se dešava roditeljima koji su izuzetno posvećeni, odgovorni, ulažu mnogo truda, vremena, energije i posvećuju puno pažnje svom djetetu ali zanemaruju sopstvene potrebe, granice i kapacitete.

Kako se manifestuje roditeljski burnout? 

Roditeljski burnout ne dolazi naglo, već se razvija postepeno i mnogi roditelji ga i ne primijete jer vođeni brigom za dijete, sebe i svoje potrebe stavljaju po strani. Vrlo često se manifestuje kroz hronični umor ili iscrpljenost koji ne prolaze ni nakon odmora. Roditelji mogu osjetiti i da im je sve teže zadržati strpljenje i da su napetiji i razdražljiviji nego ranije, da imaju osjećaj da su na “rubu” ili “izmaku živaca” , da nemaju više ideja šta i kuda dalje a onda ovakve reakcije često budu praćene osjećajem krivice i konstatnog preispitivanja svojih roditeljskih kompetencija (javljaju se sumnje da “nisu dovoljno dobri” da stalno griješe i da ne umiju odgovoriti na izazove koji se nađu pred njima…)  Vremenom se javlja i emocionalna distanca – fizički ste tu ali vrlo teško možete ostati emocionalno dostupni i zaista povezani sa djetetom. U takvim situacijama, roditelji često navode i gubitak radosti i zadovoljstva u svojoj roditeljskoj ulozi i sve češće roditeljstvo doživljajavju kao teret a ne kao izvor bliskosti, ljubavi i ispunjenja. 

Zašto se javlja roditeljski burnout? 

Roditeljski burnout ne nastaje zato što roditelj ne želi, neće, ne zna ili ga nije više briga, već nastaje kao posljedica dugotrajnog nesklada između zahtijeva koji se pred roditelje postavljaju i njihovih resursa kojima oni raspolažu. Kada su očekivanja prevelika i prezahtijevna, a podrška slaba ili nikakva za posljedicu imamo roditelje koji su emocionalno i fizički sve više iscrpljeni.  U današnje vrijeme i u kontekstu savremenog roditeljstva, dodatan pritisak stvaraju društvene mreže koje su prepune slika idealizovaog roditeljstva – uvijek strpljivih i smirenih roditelja, “uspješne” djece i savršenih porodičnih odnosa. Ovakva poređenja samo pojačavaju osjećaj sopstvene neadekvatnosti, sumnju u sopstvenu roditeljsku kompetentnost i unutrašnji pritisak da se mora više i bolje i da nikad nije dovoljno dobro kao kod drugih. Roditeljski burnout se javlja i u situacijama kada su granice nejasno i nedovoljno postavljene te kada roditelj stalno “popušta” ili preuzima odgovornost i za svoje ali i za djetetove obaveze. Dugotrajna briga o djeci sa poteškoćama u razvoju, sa hroničnim zdravstvenim problemima ili problemima u ponašanju i slično, također mogu dovesti do roditeljskog burnouta. 

Kako spriječiti roditeljski burnout? 

Kao i u mnogim drugim segmentima života, tako i u roditeljstvu važno je jasno definisanje i postavljanje granica. U ovom slučaju to znači postavljanje granica i prema sebi i prema okolini ali i prema djetetu. Granice štite i dijete ali i roditelja i stvaraju osjećaj sigurnosti i ravnoteže u porodičnom funkcionisanju.Postavljanje granica ne dovodi ljubav u pitanje. Roditeljstvo je lijepo i ispunjavajuće ali istvovremeno i veoma odgovorno pa je realno sagledavanje ove uloge od izuzetnog značaja. Svakako da biti dobar roditelj ne znači i biti savršen roditelj. Biti dobar roditelj znači biti prisutan, emocionalno dostupan ali biti i svjestan da su greške sastavni dio svakog odnosa i procesa učenja i da ih je moguće korigovati. Važno je i da roditelji znaju da imaju pravo na svoje potrebe, na umor ali i na trenutke slabosti. Da imaju pravo da se povuku, predahnu i naprave pauzu od svega. To ne umanjuje njihovu ljubav prema djetetu niti znači loše roditeljstvo. To samo znači da su i oni ljudi sa svojim potrebama i granicama. I to znači da briga o sebi nije znak sebičnosti nego važan preduslov za brigu o drugima.  

Kada potražiti pomoć?

Kada umor i iscrpljenost traju dugo, i kada počnu uticati na naš odnos sa djetetom, na naš doživljaj sebe kao roditelja, važno je da znamo da nismo sami i da pomoć postoji ali da je moramo potražiti. Ponekad je dovoljan razgovor sa bliskom osobom, savjet prijatelja a u nekim situacijama potrebna je stručna pomoć kako bi roditelji razumjeli šta im se dešava, dublje sagledali sebe i kako bi osnažili svoje resurse i pronašli nove načine da ponovo uspostave ravnotežu u njihovim narušenim odnosima i porodičnom funkcionisanju. Traženje pomoći je znak odgovornosti i brige kako za sebe tako i za dijete. Roditeljstvo je proces a ne test izdržjivosti i u tom procesu niko ne mora nositi sve sam. 

Pogledaj: Da li je i vašem tinejdžeru tijesno u njegovoj koži? 

Mali ljudi, velike emocije – tantrumi kod djece