Gotovo svaki drugi klijent koji se javi na psihoterapiju kao jedan od problema navodi i manjak sampouzdanja, te nemogućnost nošenja sa ovim problemom i prevazilaženje istog. Najčešće je manjak samopouzdanja udružen sa anksioznošću i povlačenjem iz socijalnih situacija, društvenog, profesionalnog konteksta, ličnog razvoja, što potom uveliko remeti kvalitet života pojedinca. 

Samopouzdanje, kako i sama riječ kaže, je fenomen koji može da se definiše kao vjerovanje u vlastite sposobnosti, vrijednosti i potencijale. Ova slika o sebi počinje da se formira od najranijeg djetinjstva kroz interakciju sa roditeljima, vršnjacima, ali i širom društvenom zajednicom kojoj pojedinac pripada. 

Šta utiče na izgradnju samopouzdanja?

Porodično okruženje je čini se prvi i veoma važan faktor u izgradnji samopouzdanja pojedinca. Ukoliko djeca odrastaju u podsticajnoj i podržavajućoj porodičnoj sredini imaju veće šanse da razviju zdrav odnos prema sopstvenim vrijednostima i potencijalima, da razviju pozitivnu sliku o sebi. Stalno kritikovanje djeteta ne doprinosi razvoju samopouzdanja, ali zato konstruktivna povratna informacija, pohvala, nagrada su svakako temelj na kojem se gradi zdrava ličnost  sa jakim samopouzdanje. Osim toga, djeca uče po modelu i često se poistovjećuju sa svojim roditeljima, starateljima, starijom braćom, sestrama… Stoga, model po kojem uče vrlo često ima ključnu ulogu u izgradnji slike o sebi. 

Sljedeći u nizu faktor je svakako obrazovanje i vaspitanje, školski kontekst gdje provodimo mnogo vremena i gdje postizanje uspjeha i ostvarivanje ciljeva uz adekvatnu podršku povećava osjećaj kompetentnosti. U ovom periodu, uloga nastavnika, učitelja, ima nemjerljiv značaj u mnogim aspektima i zato i nije čudo što prvi učitelj ostaje urezan duboko u sjećanje svakog pojedinca, jer uz njegovu podršku, interakciju, strategije rada i mi učimo kako da doživljavamo sebe i svoje sposobnosti. 

Socijalno okruženje koje uključuje prijatelje sa kojima provodimo vrijeme, odnosi i veze koje gradimo sa njima, poslovni kontekst, takođe daju pečat našem odnosu prema sopstvenim vrijednostima. Ukoliko boravimo u nezdravoj sredini, izloženi kritikama, mobingu, ismijavanju naravno da se naša slika o sebi urušava i da može negativno da utiče na nas. 

Nekako u zadnje vrijeme, sve veći pritisak na pojedince je prisutan putem društvenih mreža i virtuelnog svijeta koji postavlja pred nas nerealne standarde i standarde koji su nedostižni. U moru tih preidealizovanih sadržaja pojedinac počinje da se osjeća neadekvatnim jer u tom virtuelnom svijetu svi su zadovoljni, srećni, ispunjeni i nema mjesta drugim osjećanjima. Međutim, stvarnost je nešto drugo i u stvarnosti se dešavaju i prijatne, manje prijatne i neprijatne stvari. Pojedinci koji nauče da prihvate takvu stvarnost, da prihvate sebe sa svim svojim emocijama, vrlinama ali i određenim nedostacima, imaju veće šanse da razviju i izgrade zdravo samopouzdanje.

Šta kad nedostaje samopouzdanja? 

Nedostatak samopouzdanja utiče na mnoge aspekte života pojedinca, počev od partnerskih odnosa, socijalnog, poslovnog konteksta, ličnog i profesionalnog razvoja… U nedostatku samopouzdanja, ljudi se povlače, odustaju od svojih želja, postavljenih ciljeva, odustaju da žive onako kako bi željeli i kako bi živjeli da imaju više samopouzdanja. I tu je ključ svega i ono što uglavnom pitamo klijente koji se jave na terapiju jeste: “A šta biste vi radili da imate više samopouzdanja?” I onda slijede odgovori koji nam postaju ciljevi u radu. 

Tokom terapisjkog rada, klijente osnažujemo da prepoznaju svoje snage i da se na njih fokusiraju. Kao i u većini problema sa kojima se klijenti suočavaju, u osnovi leže odmažuća uvjerenja. “Ne smijem pogriješiti, nisam dovoljno dobar, nikada to neću uraditi dobro”, samo su neka od potencijalnih uvjerenja koja klijente sputavaju i ograničavaju da slobodnim koracima koračaju kroz život . Prepoznavanje ovih uvjerenja i njihova rekonstrukcija su osnova rada, a kada jednom nauče i prođu ovaj proces, klijenti lako svoje odmažuće misli mijenjaju funkcionalnim i realističnijim mislima. Potom se u radu fokusiramo na zadatke i izlaganje situacijama koje zajedno dogovaramo. Ispočetka su to manje zahtijevni zadaci, koji omogućavaju klijentima da se postepeno suočavaju sa izazovima koji su im predstavljali prepreku u ostvarivanju njima važnih ciljeva. Vježbanje je svakako važno i pripremanje za određene situacije što utiče na smanjenje anksioznosti i jačanje uvjerenja u vlastite kompetencije. 

Tokom rada, veoma je važno da klijenti osvijeste i nauče prihvatiti eventualne greške, jer su one neizbježan dio učenja i samog razvoja, one su prilika za dalji rast, a ne za odustajanje. Sam fokus treba da bude usmjeren na process, a ne samo na konačan ishod, jer nije poenta samo doći do cilja, važno je na tom putu učiti i uživati u naporima koje ulažemo. 

I na kraju, vježbanje i razvijanje saosjećanja i podržavajućeg unutrašnjeg dijaloga je nešto bez čega sigurno nema zdravog i jakog samopouzdanja. 

Ukoliko želite da gradite svoje samopouzdanje uz podršku i pomoć psihoterapeuta, pišite nam na psiholoskosavjetovanjealba@gmail.com

Pogledaj: Samopouzdanje- kako imati više samopouzdanja?