Šta ako glasovi u tvojoj glavi nisu nježni? 

“Nadam se da su glasovi u tvojoj glavi nježni prema tebi.”

Ovako glasi jedna instagram objava koja mi je odmah privukla pažnju. 

Pomislila sam, ali rijetko su glasovi u našim glavama nježni prema nama, upravo je suprotno.

To nije način na koji je biološki napravljen naš um koji je mašina za preživljavanje. Naravno da će većinu vremena misliti negativno i to o nama samima. Da smo u prošlosti mislili isključivo pozitivno danas ne bismo bili stanovnici ove planete. 

Zamislite pračovjeka koji traži bobice i u grmlju primijeti neodređenu sjenku.

Šta je evolucijski smislenije da pomisli? 

„Ovo je mrki medvjed, opasno je, bježi!“ ili „Ma, to je samo stijena, prelijep je dan“?

Onaj koji je mislio na medvjeda je preživio i prenio svoje gene nama. I zahvaljujući sposobnosti uma da misli negativno ja ovo sada pišem, a vi čitate, vau. 

Zato, ako većinu vremena vaš um šalje negativnosti i skenira opasnosti, čestitajte mu, on samo radi svoj primarni posao. 

Klijenti u većini slučajeva i dolaze na psihoterapiju kako bi naučili da misle “pozitivnije”, kako bi se riješili negativnih misli koje im “zagorčavaju i ograničavaju život”. 

Tada često upotrijebim čuvenu metaforu roza slona. 

Hajde pokušajmo sada zajedno… u narednih nekoliko sekundi nemojte misliti na roza slona! 

Šta se desilo? 

Da li se pojavio? 

Naravno da jeste. 

U umu nema oduzimanja. 

Čuli ste sigurno, a možda i nekome potpuno dobronamjerno uputili onu čuvenu:“Nemoj misliti negatvno, misli pozitivno..”, ali kako? Koje je formula? Na koji tačno način se to postiže?  

Zamislite da pokušavamo da eliminišemo neku negativnu misao. Šta naš um tada mora da radi? Da bi znao da li je uspješno eliminisana, on mora stalno da skenira: da li se ta misao ponovo pojavila? Samim tim činom, mozak drži fokus upravo na onome od čega bježimo i što želimo eliminisati. 

Misao ne da neće biti eliminisana nego će biti u prvom planu. 

Nije cilj da ne mislimo negativno, nego da ne vjerujemo svemu sto naš um servira. 

Ako um kaze neku negativnu misao i mi se fuzirano (stopimo sa njom), naše tijelo se ponaša kao da je ta misao 100% istina, mozak ne zna razliku između stvarne i zamišljene opasnosti. Najbolji dokaz za to je sama pojavnost paničnog napada. (Lažni alarm zvani panični napad) 

Ako je biranje misli nemoguće, šta nam preostaje?

U psihoterapijskom procesu ne učimo kako da ugasimo misli i kako da one zauvijek nestanu, nego učimo kako da se od njih defuziramo tj. kako da napravimo distancu i prostor da misli budu tu, bez da im vjerujemo i kačimo se za njih. Defuzija je, najjednostavnije rečeno, proces u kojem učimo da misli posmatramo samo kao mentalne događaje, a ne kao apsolutne istine.

Učimo da sa pozicije „ja sam nesposoban“ dođemo u poziciju „primjećujem da mi moj um trenutno servira misao da sam nesposoban”.

Kroz psihoterapiju ne treniramo um da ućuti ili da priča samo ono što želimo čuti, već treniramo sebe da postanemo aktivni posmatrači, a ne saučesnici. Kada umu oduzmemo moć da nas ubijedi u sve što smisli, te misli, iako su i dalje tu, gube svoju težinu i više ne upravljaju našim životom i našim tijelom.

I za kraj, da se vratim odakle sam krenula…

Većina komentara zvuči potpuno očekivano tj. da glasovi u glavama nisu nježni. Što je potpuno razumljivo i ljudski. 

I jedan sjajan komentar koji glasi:

“Ne, nisu, ali sam ja nježna prema njima.“ i to je zapravo cijela poenta. 

Pogledaj: Kako kontrolisati vlastite misli?