Iza svake odluke da se krene na psihoterapiju, stoji klijentova želja da mijenja svoj stav prema stvarima koje mu otežavaju da vodi kvalitetan i ispunjen život, motivacija da teži boljem, želja da bolje razumije sebe, svoje potrebe i da svoj život uzme u svoje ruke.
Psihoterapija nije znak klijentove slabosti već snage da preuzmu odgovornost i brigu za sopstveno mentalno zdravlje. U svakom slučaju, možemo reći da je to jedan hrabar korak koji ljudi poduzmu u pravcu ličnog rasta i razvoja i suočavanja sa poteškoćama, izazovima i unutrašnjim konfliktima.
Na početku psihoterapijskog procesa sigurno je da su motivacija i želja za promjenom velike i snažne i da daju vjetar u leđa klijentu da radi, suočava se, prevazilazi, prihvata i ide u pravcu svojih vrijednosti. Pa ipak u nekom momentu desi se nagli pad motivacije klijenta i dolazi do stagnacije procesa pa čak i prekida. I koliko god da se terapeut trudi, podržava pa i preispituje sebe i svoje kompetencije, ne dolazi do promjene. Preispitivanje terapeuta svakako je znak profesionalne odgovornosti i posvećenosti u radu sa klijentom i svakako da može pomoći u dubljem razumijevanju klijentovih potreba ali i terapijskog odnosa kako bi se sam proces unaprijedio.
Međutim, vrlo često uzrok stagnacije procesa i pada motivacije leži u otporu koji se javi kod klijenta. Kada se već duboko zađe u suštinu problema, kada se dođe nadomak donošenja novih odluka tada nerijetko može da se javi strah od promjena i svega onog što sam proces nosi i jednostavno dolazi do otpora pa čak i napuštanja psihoterapijskog procesa.
Šta je otpor u psihoterapiji?
Otpor predstavlja nesvjestan mehanizam klijenta da se zaštiti od neizvjesnosti koju donosi promjena proistekla iz terapijskog procesa i klijentovo nesvjesno nastojanje da se ostane u sigurnoj i dobro poznatoj zoni. Iako negdje svjestan, da dosadašnji obrasci ponašanja, funkcionisanja i življenja nisu ono čime je bio zadovoljan, radije ostaje u izvjesnosti upravo onoga što ga je i dovelo na terapiju nego da zakorači u nepoznato i pokuša nešto novo.
Otpor nije prepreka za rad nego prilika za dublje i bolje razumijevanje klijentovih potreba i strahova da se otisne u pravcu promjena.
Koji su najčešći uzroci otpora u psihoterapiji?
Na prvom mjestu je zasigurno strah od promjene gdje klijent percipira da ga promjena može odvesti u neželjenom pravcu i da će izgubiti kontrolu nad tim novim i njemu nepoznatim okolnostima. A nakon straha od promjene, slijedi strah od neuspjeha kako samog terapijskog procesa ali i neuspjeha da će uspjeti da primijeni naučeno i ostvari željene rezultate. Jer ako ne uspije „to znači da za njega nema nade.“ Svakako da je i perfekcionizam nešto što sputava i ograničava klijenta u procesu rasta i razvoja kao i sam strah da se načini greška. Jer vrlo čestio načiniti grešku je nešto što ne postoji u repertoaru klijentovih ponašanja i odustajanje od rada podrazumijeva i veću vjerovatnoću da mu se ne potkrade bilo kakva greška.
U svim ovim uzrocima leže i kognitivne distorzije a neke od njih su minimiziranje postignutog, katastrofiziranje, predviđanje najgoreg, crno bijeli svijet i slično. Jer ako sam nešto i malo uspio da promijenim to ne znači da će to da riješi moj problem, ako nisam baš uspio iz prvog puta to znači da neću nikad ni uspjeti i da sam nesposoban za bilo šta da mijenjam, ako i poželim nešto da mijenjam može me stići kazna jer nemam pravo htjeti i željeti bolje i uvijek samo radim pogrešne stvari…..
Vrlo često otpor nastaje i kao posljedica nesklada između ciljeva postavljenih u terapiji i samih klijentovih očekivanja. Ponekada otpor nastaje i kao posljedica nedostatka motivacije jer klijenti dođu na nagovor bliskih osoba i prosto nisu motivisani za rad onoliko koliko bi to oni koji su ih nagovorili , voljeli i željeli.
Otpor često donosi sekundarnu dobit, jer ostajanje u sigurnoj zoni i pri ustaljenim obrascima ponašanja trenutno može davati olakšanje ali dugoročno usložnjava problem i ne rješava ga. I zato je otpor prilika za stvaranje dodatnog prostora za rad, prilika da bolje proniknemo u sebe i svoje potrebe i da se okrenemo ka onom što nam je vrijedno, prilika da sebi damo više i bolje.
Kako prevazići otpor u psihoterapiji?
Otpor je vrlo često sastavni dio terapijskog procesa i nije nešto što se ne dešava. S toga je vrlo važno sa klijentom ovo iskomunicirati, edukovati ga, objasniti i normalizovati kako bi zajedno prepoznali uzroke i radili na prevazilaženju istih. Izgradnja uzajamnog povjerenja, stvaranje podržavajuće klime, empatija…sve su to stvari koje su klijentima značajne i omogućavaju im da se u ovom segmentu rada osjećaju prihvaćeno i bez osuđivanja i negativnog procjenjivanja. Raditi na otkrivanju odmažućih uvjerenje koja klijentu ne dozvoljavaju izlazak iz zone komfora i prelazak u nešto novo i drugačije. Povezati ciljeve sa klijentovim vrijednostima jer ne mora nužno da znači da kada smo svjesni i znamo koje su nam iskonske vrijednosti, sve treba da nam ide lako i bez poteškoća. Podsjetiti klijenta na razloge koji su ga doveli na terapiju kako bi se fokus stavio na ono što želi da ostvari a ne na poteškoće i okolnosti koje vrlo često i nisu pod našom kontrolom. I ono što klijenti moraju znati da otpor nikako nije neuspjeh, već most između onoga gdje smo trenutno i onoga gdje želimo da budemo.
