Kada se klijenti susretnu sa preplavljujućim osjećanjem anksioznosti, ljutnje, bijesa nije rijetko da izvjeste da sebe prekoravaju i osuđuju zato što se tako osjećaju. Rečenice koje izgovaraju sadrže u sebi kritiku, osudu i prijekor prema sebi zato što se ponovo aktivirala anksioznost; kritikuju se što su odreagovali ljutito, ili zato što su bili tužni-kako su samo to sebi mogli dopustiti. Kao da nisu dovoljne već same neprijatne emocije koje su se aktivirale već tome obavezno dodamo i samooptužujući govor i preispitivanje naše adekvatnosti i funkcionalnosti u svemu tome. Nismo baš tako strogi prema sebi kada nas zaboli glava, povrijedimo nogu ili nas zaboli zub.
Kada primjetimo ove rečenice kod klijenta i kada se aktivira naš unutrašnji kritičar tada postepeno uvodimo i upoznajemo klijenta sa pojmom saosjećanja. Kada bi najjednostavnije objasnili saosjećanje rekli bismo klijentu da je to način na koji želimo da se ponašamo prema sebi kao prema prijatelju koji prolazi kroz teška vremena-ljubaznošću, podrškom umjesto kritikom i osudom.
Šta bismo našem prijatelju koji se nalazi u stanju preplavljenosti rekli?
Da li bi ga osudili, kritikovali, rekli da izmišlja?
Kada klijentu postavimo ovo pitanje jednim dijelom budimo njegov saosjećajni dio. Kao odgovor na postavljeno pitanje često se izvijesti da bi bili podržavajući, bili uz drage osobe i spremni da saslušaju. A onda postavimo pitanje klijentu kada bi ovakav odnos koji zauzima za svog prijatelja primjenio i u odnosu prema sebi? Kako bi se osjećao, kada bi sebi uputio riječi podrške i razumijevanja? Šta bi dobio u toj interakciji, a šta bi izgubio? Kako bi mu izgledalo da probudimo još jednog saborca u njemu, saosjećajnog saborca koji će ponuditi razmijevanje onoga što prolazi i osjeća.
Tako,
Klijentica na seansi izvještava o ljutnji na sebe i na svoje ponašanje, praćeno optuživanjem, kritikom i poređenjem sa drugima. Bilo je dana kada nije mogla biti majka kakva želi da bude, te su ponašanja često bila u suprotnosti sa onim ko ona jeste i njenim vrijednostima, no koliko je zaista moguće da svaki dan budemo totalno spremni, raspoloženi, posvećeni i brižni…? Šta ako se ne desi takav jedan dan? Za klijenticu je upravo takav jedan dan značio razočarenje, generalizaciju da je ona užasna majka, poređenje i izvlačenje raznih savjeta kako treba i kako izgleda „dobra“ mama. Ali ako je već dan bio haotičan, i naše ponašanje nije bilo ono koje mi njegujemo i koje nam je važno zar nam još i treba kritika na sve to? Šta kada bi se tu zaustavili i pogledali malo u sebe sa razumijevanjem i toplinom dajući sebi prostor i dozvolu da sve možemo popraviti i učiniti drugačije i jedna loša sedmica ili dan nije „loša mama“.
Ili…
Nakon što je osvijestila da su joj druženja i zabave jako važne-predstavljaju dio održavanja prijateljstava- klijentica odlučuje da otpočne sa ponašanjima koja će ispuniti ovu oblast njenog života. Druženja znače i govor i iznošenje stavova, katkad veliki broj ljudi- što je kod klijentice izazivalo osjećaj anskioznosti. Tako kada bi se razgovor poveo i kada bi ona otpočela određenu temu, razgovor-već nakon par sekundi bi vrebao kritičar – „zašto sam rekla to i to“ „šta će drugi misliti o meni, mora da sam čudna“; „vidiš kako su drugi zanimljiviji i bolji“, „i ja pričam sve same gluposti“. Na pitanje šta bi rekla svom prijatelju koji sa osjećanjem preplavljenosti odluči da ipak ide u ono što mu je važno u njenom odgovoru nije bilo mjesta za kritiku tog prijatelja, već riječi ohrabrenja, podrške i razumijevanja, mogućnosti promjene i učenja o sebi.
Klijenti često kažu da im je teško da „prizovu“ saosjećajni dio sebe, jer je kritičar glasan i jak-što je i normalno jer tolike godine smo bili sa njim, učeni da tako reagujemo i da se ponašamo. Ali ono što je važno jeste da ga upoznamo, znamo zašto se javlja te da zauzmemo odnos prema sebi koji podrazumijeva razumjevanje nas samih i promjenu ponašanja u idućim situacijama koje nam se dese.
Pogledaj: Šta je i zašto je važno saosjećanje?
