U današnje vrijeme identitet se sve manje gradi kroz ono što stvarno jesmo, šta znamo i kakve odnose zaista živimo. Sve češće ga oblikujemo kroz profile na društvenim mrežama, fotografije koje dijelimo i reakcije koje one dobijaju. Lajkovi i komentari postaju mjerilo vrijednosti, a pitanje kako ostati i biti svoj, biti autentičan postaje sve teže i složenije.
Biti svoj ne znači samo znati ko smo i šta smo, već znati i imati hrabrost da to pokažemo drugima i svijetu koji stalno nudi ali i od nas očekuje da se ponašamo prema gotovim obrascima – kako treba izgledati, kako treba misliti, osjećati se i živjeti.
U tom kontekstu, misao danskog filozofa, Sorena Kierkegaarda, djeluje aktuelnije nego ikada prije.
“Velika je odgovornost biti svoj. Mnogo lakše je biti neko drugi ili niko.”
Ova rečenica jasno govori o unutrašnjoj borbi savremenog čovjeka rastrzanog između potrebe da pripada i potrebe da ostane vjeran sebi.
Velika je odgovornost biti svoj
Jedna od osnovih ljudskih potreba je i potreba za pripadanjem koja proizilazi iz želje da budemo prihvaćeni, voljeni i da se osjećamo sigurno u odnosima sa drugima. Još od najranijeg djetinjstva učimo da ljubav, pažnja, prihvatanje i sigurnost često idu uz prilagođavanje drugima. Dijete vrlo rano nauči da će dobiti osmijeh, pohvalu, nagradu, bliskost kada se ponaša na način koji je prihvatljiv roditeljima i okolini u kojoj živi. I to je redu, jer prilagođavanje nam pomaže da naučimo pravila, da se učimo zajedništvu, da razvijamo osjećaj pripadnosti i da se povezujemo sa drugima. Međutim, problem nastaje kada to prilagođavanje postane naš stalni obrazac ponašanja, funkcionisanja i uopšte našeg postojanja. Kada postane jedini način da zadržimo nečiju pažnju, ljubav i prihvatanje pa čak i po cijenu da gubimo sebe. Tada osoba gubi kontakt sa svojim željama, potrebama, svojim emocijama i svojim vrijednostima. Možda na spoljašnjem planu i djeluje da je sve u redu ali na unutrašnjem planu, onom manje vidljivom, vrlo često je prisutan osjećaj nezadovoljstva, praznine i neobjašnjive napetosti. I upravo tada postaje jasno da je biti svoj velika odgovornost jer to podrazumijeva da se sučimo sa odgovorom na pitanje “šta ja zaista želim osim onog što se od mene očekuje”.
Mnogo je lakše biti neko drugi
Društvene mreže su jedan od faktora koji dodatno otežavaju način na koji doživljavamo sebe. Svakodnevno na ekranima imamo priliku da gledamo najsretnija lica, najveće uspjehe drugih, besprekorne izglede i savršeno skladne odnose. Naravno da je većina tih fotografija servirana gledaocima i da se uvijek pokazuju uljepšani dijelovi nečijih života. Ali boraveći u takvom okruženju mi stičemo utisak da svi drugi bolje žive nego mi i da samo sa nama nešto nije u redu. Društvene mreže na taj način samo pojačavaju našu potrebu da se poredimo sa drugima i da sliku o sebi gradimo prilagođavajući se tom virtuelnom svijetu i onome što bi se drugima moglo dopasti. Mjerilo vrijednosti nam postaje broj pregleda, lajkova, reakcija i komentara koje nam drugi ostave ispod naših fotografija. Tada možda jesmo vidljivi, prihvaćeni i praćeni od strane drugih ali istovremeno je pitanje koliko se udaljavamo od onoga što zapravo mi sami jesmo
Još lakše je biti niko
Biti „niko“ često se ne vidi spolja i može se manifestovati kroz pasivno posmatranje života, beskonačno skrolanje, emocionalno distanciranje i izbjegavanje dubljih kontakata – kako sa sobom, tako i sa drugima. To je ono „ne talasati“, ne isticati se, ne osjećati previše i ne ulaziti preduboko. Na taj način vjerujemo da ćemo lakše izbjeći neprijatnosti, bol, razočaranja i konflikte, ali istovremeno, gotovo neprimjetno, izbjegavamo i bliskost, radost i one sitne, lijepe trenutke koji daju smisao svakodnevici.
Kada se život živi bez ličnog angažmana, on polako postaje samo niz dana koji prolaze pored nas, dok mi ostajemo u ulozi posmatrača.
Biti svoj u vremenu prilagođavanja i očekivanja
Biti svoj ne znači biti sebičan, zatvoren za druge ili živjeti bez ikakvih kompromisa. Naprotiv, to znači razviti sposobnost da čujemo sebe, svoje unutrašnje glasove, potrebe, želje i vrijednosti i da ih uzmemo ozbiljno, čak i onda kada su spoljašnji zahtijevi, očekivanja i tuđa mišljenja glasniji. U vremenu u kojem je lako biti kopija, prilagoditi se i uklopiti, autentičnost zaista počinje ličiti na čin hrabrosti.
Biti svoj ne ogleda se u težnji ka savršenstvu, niti u stalnom dokazivanju sopstvene posebnosti. Ona leži u spremnosti da ostanemo u dobrom i iskrenom odnosu sa sobom – da sebi ne okrećemo leđa, da ne utišavamo ono što nas iznutra boli ili ono što nas iskreno raduje. Ponekad to znači možda biti i nepopularan, pogrešno shvaćen ili izložen nelagodnosti, ali upravo tu počinje onaj istinski osjećaj unutrašnje slobode kada biramo sebe čak i po cijenu da to nije najlakši izbor.
