Zašto plačemo?

Bez obzira da li osjećamo tugu, bol, radost ili ushićenost, svaka od ovih emocija može izazvati suze u određenim trenucima.

Dr Lauren Bylsma, klinički psiholog, profesor psihijatrije i psihologije na Univerzitetu u Pitsburgu, istražuje zašto ljudska bića posjeduju refleks plakanja te o psihološkim i društvenim funkcijama suza. Zašto neki ljudi lakše se zaplaču od drugih, da li se osjećamo bolje kada se isplačemo te da li kada se nađemo u situaciji u kojoj ne želimo plakati zaista se možemo suzdržati bez da nam to prouzrokuje dodatnu napetost i uznemirenost? Šta je to što je zajedničko suzama tuge i suzama radosnicama te koja je njihova razlika? Dr Lauren kroz svoj rad bavi se između ostalog proučavanjem ove teme skoro dvije decenije te je istraživački rad bazirala na neurobiologiji plača, socijalnim i psihološkim funkcijama suza i plača u terapiji.

Zašto plačemo? Koja je svrha naših suza?

Bazalne suze koje imaju funkciju održavanja vlažnosti oka, prisutne su kod svih ljudi. Osim njih javljaju se i refleksne suze kao odgovor na vanjske nadražaje, poput onih koji nastaju prilikom rezanja luka. No kada se govori o emocionalnim suzama, razlozi zbog kojih se one pojavljuju se razlikuju, no povezanost je s veoma intenzivnom emocionalnom reakcijom; to može biti nešto neprijatno, izuzetno uznemirujuće ili tužno, ali i nešto veoma prijatno ili što izaziva divljenje, u svakom slučaju govori se o veoma intenzivnom emocionalnom doživljaju.

Postoji li nešto što kod svih ljudi izaziva rekaciju plakanja?

Po mišljenju dr Bylsma kod odraslih osoba situacija je dosta složenija te varira od pojedinca do pojedinca. Međutim plač kod beba i djece predstavlja odgovor na bol ili druge oblike uznemirenosti koje u datom trenutku doživljavaju. Takođe, susrećemo se sa odraslim koji tvrde da nikada ili vrlo rijetko plaču, ali dr Bylsma smatra da je, barem u ranim razvojnim fazama plač kao reakcija na bol ili uznemirenost univerzalna karakteristika svih ljudi. Govoreći o dojenčadi, naglašava se da u najranijoj razvojnoj fazi, prije nego što se u prvih nekoliko sedmica života razviju suzni kanali, ne dolazi do stvaranja fizičkih suza iako su prisutni vokalizacija i zvukovi koje dojenčad proizvodi. 

Zašto se neki ljudi lakše rasplaču od drugih?

Postoji mnogo različitih faktora koji mogu uticati na to koliko često osoba plače. Tokom svog rada dr Bylsma susretala se sa osobama koje su tvrdile da nikad nisu zaplakale , ali ističe da su takvi slučajevi izuzetno rijetki. Prema njenom mišljenju vjerovatno je da se te osobe ne sjećaju  trenutaka kada su plakale ili da jednostavno nisu spremne to priznati drugima. Ipak, čak i ako zaista postoje ljudi koji nikad ne plaču zbog emocija vjerovatno će pustiti suze kao odgovor na fizički nadražaj, primjer kada režu luk ili u sličnim situacijama. S druge strane , postoje osobe koje zbog oboljenja suznih žlijezda nisu u stanju proizvoditi suze, ali i dalje mogu doživjeti druge fiziološke reakcije koje prate plač. 

Jedan od značajnih faktora osobe jeste biološka pol. Naime, žene plaču tri do pet puta češće od muškaraca, što je pojava uočena u različitim kulturama, a za to postoji više različitih objašnjena. Jedan od njih jeste da su žene, uopšteno govoreći, sklonije otvorenijem emocionalnom izražavanju od muškaraca. Može se govoriti o određenim sociokulturnim uticajima, ali budući da se ta pojava zapaža širom svijeta, upućuje na to da vjerovatno postoje i biološki faktori poput neuroloških razlika ili uticaja hormona. Po njenom mišljenju situacija se danas mijenja, Ipak i dalje je prisutno uvjerenje da muškarci ne bi trebali da plaču, jer se plač povezuje sa slabosti i ranjivošću. Zbog takvih društvenih očekivanja muškarci su češće posticani da potiskuje emocije. U odnosu na ranije period, ipak su vidljive određene promjene u načinu na koji se doživljava emocionalno izražavanje muškaraca. 

Da li kada se isplačete osjećate bolje?

Prema riječima dr Bylsme, odgovor na pitanje da li se ljudi nakon plakanja osjećaju bolje zavisi od društvenog konteksta, ali i od načina na koji se to pitanje postavlja. Kada se ljudi uopšteno pitaju da li im plač donosi olakšanje, većina odgovara potvrdno. Međutim, kada govore o konkretnoj situaciji u kojoj su plakali ili se ispituju neposredno nakon plača, taj procenat je znatno manji. To može ukazivati na određenu subjektivnu pristrasnost ili na činjenicu da ljudi bolje pamte situacije u kojima im je plač donio olakšanje, dok je također moguće da je potrebno određeno vrijeme da bi se pozitivan efekat plača uopšte osjetio.

Ipak, čini se da postoje okolnosti u kojima plač zaista doprinosi boljem emocionalnom stanju, pri čemu važnu ulogu ima društvena podrška. Osobe koje plaču u prisustvu ljudi koji im pružaju razumijevanje i podršku češće navode da se nakon toga osjećaju bolje, što upućuje na mogućnost da olakšanje ne proizlazi isključivo iz samog čina plakanja, već i iz reakcije okoline. S druge strane, i mnogi ljudi koji plaču sami navode da nakon toga osjećaju olakšanje. Jedno od mogućih objašnjenja jeste da plač usmjerava pažnju na problem koji izaziva emocionalnu reakciju, podstičući osobu da se suoči s vlastitim osjećajima i stekne novi uvid u ono što je muči.

Kakvu ulogu imaju zvukovi i vokalizacija tokom plača?

Prema mišljenju dr Bylsme, prisustvo vokalizacije tokom plača najčešće je povezano s intenzitetom emocionalne reakcije. Ljudi često nastoje kontrolisati zvukove koje ispuštaju dok plaču, naročito kada se nalaze na javnim mjestima, dok će u privatnosti doma ili u trenucima izrazito snažnih emocija vjerovatnije glasno plakati jer te reakcije više ne mogu kontrolisati. Osim toga, plač ima i određenu „zaraznu“ komponentu, prvenstveno zahvaljujući empatiji. Kada vidimo drugu osobu kako plače, lakše prepoznajemo njenu emocionalnu patnju, što može potaknuti sličnu emocionalnu reakciju i kod nas. Istovremeno, prisustvo drugih koji otvoreno izražavaju emocije može učiniti da se i sami osjećamo slobodnije da zaplačemo, posebno u situacijama poput sahrana ili drugih emocionalno intenzivnih događaja.

Plakanje može imati važnu ulogu u terapijskom procesu jer terapija često predstavlja sigurno okruženje u kojem se osobe osjećaju slobodnije izraziti i proraditi svoje emocije. To je posebno značajno kod osoba koje su doživjele neprijatne događaje i traumu, jer mogućnost suočavanja s bolnim iskustvima u podržavajućem okruženju može biti važan dio procesa oporavka. Istraživanja pokazuju da tokom terapije ponekad ne plaču samo pacijenti, već i terapeuti, što u određenim okolnostima može doprinijeti osjećaju povezanosti i izgradnji povjerenja. Ipak, važno je da takva emocionalna reakcija terapeuta bude primjerena i da ne usmjeri pažnju sa pacijenta na samog terapeuta. Način na koji terapeuti doživljavaju i izražavaju emocije tokom terapije može se razlikovati u zavisnosti od njihovog pristupa i terapijske metode.

Može li suzdržavanje od plača imati negativne posljedice?

Dugotrajno suzdržavanje od plača može biti štetno, slično kao i hronično potiskivanje drugih emocija. Iako postoje situacije u kojima je potrebno kontrolisati suze kako bismo funkcionisali u društvu, problem nastaje kada osoba stalno potiskuje emocije i nema siguran prostor u kojem ih može izraziti na zdrav način. Zbog toga je važno pronaći odgovarajuće načine za suočavanje s emocijama i njihovo izražavanje, umjesto njihovog dugotrajnog zadržavanja.

Postoje li stanja koja mogu dovesti do češćeg ili intezivnijeg plakanja?

Postoje određeni dokazi da osobe koje pate od depresije i anksioznosti mogu plakati nešto češće, ali ta veza nije linearna. Naime, u najtežim slučajevima – kod osoba s veoma teškom depresijom ili onih koje su pretrpjele tešku traumu – može izostati bilo kakav plač jer te osobe doživljavaju snažnu emocionalnu otupljenost. 

Preuzeto, prevedeno i prilagođeno sa: https://www.apa.org/news/podcasts/speaking-of-psychology/crying , Lauren Bylsma “Speaking od psychology: Why do me cry”; American Psychological Association

Pogledaj: Psihosomatske poteškoće: kada stres i emocije progovore kroz tijelo

Šta se ponekad krije iza ljutnje?