Zašto prihvatanje ne radi? Razotkrivanje paradoksa u psihoterapiji

Šta nije prihvatanje?

Često u toku psihoterapijskog rada klijenti zaključe da pod svaku cijenu moraju prihvatiti neprijatne misli, emocije ili senzacije, vjerujući da će one tek tada nestati. Ovdje dolazimo do paradoksa koji je često najveća kočnica u napretku: cilj prihvatanja nikada nije bio nestajanje.

U praksi nerijetko primijetim da klijenti koriste prihvatanje kao suptilnu strategiju kontrole. Obično se uoči misaoni tok koji kaže: “Moram ovo naučiti prihvatiti jer će onda sigurno i konačno nestati.” To zapravo nije prihvatanje, već prikrivena borba protiv neprijatnosti. Naš um prepoznaje namjeru koja stoji iza ovakvog načina “prihvatanja” i on i dalje šalje poruke da je npr. ta emocija ili tjelesna senzacija “opasna” i da je se moramo riješiti, čime samo pojačavamo unutrašnju napetost. Ovakva vrsta prihvatanja onda radi potpuno suprotnu stvar.

Suština psihoterapijskog rada nije u tome da naučimo kako da se “riješimo” neprijatnosti , već kako da promijenimo odnos prema njoj.

Šta jeste prihvatanje?

Zamislite da ste organizovali proslavu i na vrata vam kuca tetka koju ne podnosite. Ona je naporna, stalno kritikuje, postavlja ista pitanja i priča iste dosadne priče. Ako odlučite da je ne pustite unutra, provešćete cijelo veče naslonjeni leđima na vrata, umorni, preznojeni i napeti, slušajući je kako kuca sa druge strane i pokušava ući.

Rezultat?

Propustili ste sopstvenu zabavu jer ste svu energiju usmjerili na to da ona ne uđe. Ali, ako otvorite vrata i kažete: nešto kao “Uđi, sjedni tamo u ćošak i uzmi kolač”, desiće se bar dvije važne stvari:

1. Ona je i dalje tu. I dalje je naporna i ne sviđa vam se što je tu.

2. Ali vi ste slobodni. Vaše ruke više ne drže kvaku. Možete da sipate piće, pričate sa ljudima koje volite i uživate u muzici.

Prihvatanje je upravo to, puštanje dosadne tetke (npr. vaše anksioznosti ili neprijatnih misli) na vašu zabavu.

Kada ispričam ovu metaforu neki klijenti onda kažu: “Pustio/la sam je unutra, ali zašto još uvijek nije otišla?” ili “Zašto ona ne ode, zašto ja moram pustiti…?”

Odgovor je jednostavan: Čim je tvoj cilj da ona ode, ti si se vratio/la na vrata i opet ih držiš. Suština nije u tome da tetka nestane, već da vi prestanete pružati otpor i da postanete domaćin svog života.

Paradoks koji oslobađa

Kada na prvom susretu postavljamo terapijske cijeve klijenti često kažu: “Cilj je da nemam to i to, da onda mogu to i to”, ali to nikada nije dobar cilj psihoterapijskog rada.

Zašto?

Zato šo je paradoks u sljedećem: tek kada zaista postanemo spremni da živimo sa nekom neprijatnošću , bez zahtjeva da ona ode, ona gubi svoju moć nad nama. Ona može izblijediti, a može i ostati, ali to više nije mjera našeg uspjeha. Cilj nikada nije biti slobodan od neprijatnih stanja, već biti slobodan da djelujemo uprkos njima. Istinsko prihvatanje nikada nije bijela zastava poraza, a još manje nestanak svake vrste neprijanosti iz našeg života, već je to svjesna odluka da se rat više ne vodi, a da se pažnja usmjeri na življenje života koji je za nas smislen i vrijedan, sa neprijatnošću ili bez nje.

Pogledaj: Šta je psihološka fleksibilnost i kako ju razvijati?

Šta je psihološka fleksibilnost i kako ju razvijati?