Zamislite da idete na putovanje. Destinacija je sasvim posebna, mjesto koje zaista želite posjetiti. Mjesto na koje ste željeli da odete od kada znate za sebe. Kada ste stigli na željezničku stanicu, primijetili ste dva voza, oba voza voze na destinaciju ka kojoj ste se zaputili.

Jedan izgleda čudno i pomalo je neugledan. Neka od sjedišta u njemu se čine tvrda i neudobna, i sveukupno se voz čini pomalo prljav. Drugi voz, koji takođe vozi na vašu destinaciju, je prilično drugačiji. On izgleda sigurno, pouzdano, nekako poznato. Znak ukazuje na to da ima klimu, TV, vagon restoran sa ukusnom i besplatnom hranom koliko god možete da pojedete.

Pomislite: Vau! Naravno da biram ovaj – nema šanse da putujem onim drugim vozom! I tako čekate da se ukrcate na prelijepi voz i u međuvremenu onaj čudni voz je već krenuo sa platforme. Vi nastavljate čekati da se ukrcate na lijepi, sigurni, udobni voz, a za to vrijeme još jedan čudni voz koji ide na vašu destinaciju odlazi, i još jedan, i još jedan, i još jedan… A vi sve vrijeme čekate da se ukrcate na sjajni, pouzdani voz da možete da krenete na svoje putovanje.

Ali u ovome je stvar: Šta ako udobni voz nikad ne krene sa stanice? Šta ako čekate pogrešan voz?*

Zašto je važno da se ukrcamo na pravi voz?

Veoma često klijenti imaju ideju da moraju „popraviti“ razne stvari u svom životu da bi nastavili da ga žive kvalitetno i ispunjavajuće. Međutim, život se ne sastoji samo od prijatnih trenutaka, on je isprepleten i lijepim i teškim iskustvima. Ukoliko bismo se zaustavili svaki put kada naiđemo na prepreku i čekali da ona nestane da bismo mi nastavili dalje, teško da bismo daleko stigli.

Osim toga, stajanje u mjestu i čekanje da se stvore idealni uslovi da bismo nastavili često dovodi do osjećaja zaglavljenosti i još većeg nezadovoljstva postojećom situacijom. Zaglavljenost često ne izgleda dramatično. To su dani koji liče jedan na drugi, kada osjećamo da stojimo u mjestu, iako „radimo na sebi“. To su trenuci kada odlažemo odluke, kada čekamo da strah nestane, da motivacija poraste, da se stvari srede same od sebe.

I što duže čekamo, to više imamo osjećaj da nam život prolazi, a mi samo stojimo na peronu, umorni od čekanja, ali i dalje nesigurni da se ukrcamo. U toj zaglavljenosti često nalazimo i lažnu sigurnost. Poznato nam je, predvidivo, makar i nezadovoljavajuće. Odlazak s perona i ukrcavanje u voz koji nije savršen znači preuzeti rizik i napustiti poznatu zonu komfora.

Iako nas može biti strah, promjena se ne dešava dok čekamo da sve bude idealno – ona počinje kada odlučimo da krenemo, čak i ako je put neizvjestan.

Šta možemo uraditi drugačije?

Prije svega, možemo se zapitati kako čekanje na savršeni voz pomaže da se krećemo u željenom smjeru? Ako nismo voljni nikada da iskusimo diskomfor, gdje nas to vodi?

Vi znate u kom smjeru želite da idete.

Šta ste voljni da iskusite na tom putu?

Dakle, druga opcija koju imamo jeste da spremno prihvatimo sve prepreke (neprijatne misli, emocije, senzacije u tijelu, porive…) i zajedno sa njima nastavimo putovanje na koje smo krenuli. Znamo da to nije jednostavno i da je ponekad potrebno mnogo truda, energije, voljnosti da prihvatimo situaciju i nastavimo dalje.

Ali svi biramo svoju patnju. Patnju da budemo zaglavljeni i ne živimo život kakav želimo ili patnju da prihvatimo razne prepreke i živimo život kakav želimo.

Birate li za vas smislenu patnju?

*Metafora preuzeta iz knjige The big book of ACT metaphors (Stodard. Jill. A., Afari N., Hayes S. C., 2014)

Pogledaj: Živite li ili životarite?