S vremena na vrijeme pročitam ili čujem rečenicu koja glasi otprilike ovako:
“Ako vam je zaista stalo do ljudi, davali biste savjete besplatno.”
I, iskreno, razumijem odakle dolazi takva misao.
Razumijem potrebu, unutrašnju borbu, želju da neko “samo malo” olakša teret.
I razumijem koliko često psihološka pomoć djeluje kao luksuz, a zapravo je potreba.
Kada te nešto boli iznutra, prirodno je da tražiš brzo olakšanje.
Instant rješenje.
Posebno danas kada smo navikli živjeti u svijetu „na klik“ gdje se sve rješava brzo, odmah, bez čekanja. I zato često očekujemo da će i emocionalna bol nestati istom brzinom, kroz par savjeta, preko noći. Ali ono što mnogi ne znaju ili zaborave jeste da psihoterapija nije savjet, nije instant rješenje, nije gotova formula, nije na klik…
Psihoterapija je proces.
Ozbiljan, dubok, često bolan, ali ljekovit i iscjeljujući.
To nije “brzi razgovor” uz kafu, već profesionalni odnos koji zahtijeva vrijeme, prisutnost, znanje i povjerenje.
To nije prepiska na društvenim mrežama uz razmjenu nekoliko ključnih poruka, “savjeta” koji će “riješiti stvar”.
Ovdje ne dobijaš gotove odgovore, ali uz podršku pronalaziš svoje vlastite.
Psihoterapeut ti ne govori kako da živiš. On ti pomaže da jasno vidiš zašto živiš kako živiš i da, ako želiš, promijeniš to.
Psihoterapija je profesionalni proces vođen znanjem, iskustvom i odgovornošću.
Nikako nije usmjeren na to da ti damo gotov i 100% provjeren savjet kako da živiš vlastiti život, već da ti pomognemo da razumiješ sebe iznutra, prepoznaš odmažuće obrasce, nosiš se s bolom i neprijatnnim emocijama i postaviš temelje za drugačiji život, onaj koji je za tebe smislen i vrijedan življenja, a za čim u toku samog procesa zajedno tragamo. Za to jesvakako potrebno vrijeme, trud i rad.
Razumijem da i sama pomisao, da postoji neko ko može da ti kaže šta da uradiš u trećoj minuti devetog poglavlja filma svog života, zvuči jako primamljivo.
Ali…
Psihoterapeut ne preuzima odgovornost za tvoje izbore, ne donosi odulke umjesto tebe, ne živi tvoj život umjesto tebe. Pomaže ti da pronadješ vlastiti unutrašnji kompas, dok te vodi, podržava, suočava, osnažuje…
Nema savjeta na ovom svijetu koji to može.
Posebno ne ODMAH I SADA.
Zašto se to plaća?
Psihoterapeut nije neko ko je pročitao par knjiga i “voli da priča s ljudima”.
To je profesija koja zahtijeva dugogodišnje školovanje, znanje i intenzivan lični rad.
To nisu samo “papiri” i “seminari”.
To je izuzetno odgovoran i zahtjevan posao.
To je godinama građena sposobnost da se bude uz drugog čovjeka bez osuđivanja, bez savjeta, bez uplitanja, s velikom prisutnošću u ovdje i sada i s velikom odgovornošću.
To je suočavanje sa sopstvenim ranama, prije nego što kročimo u tuđe.
To su sati i sati edukacija, supervizija i prakse da bi znao kada ćutati, kada pitati, kada podržati, a kada izazvati.
Da li ste ikada pomislili da odete kod zubara i kažete:
“Ako vam je stvarno stalo do oralnog zdravlja, popravite mi ovaj zub besplatno.”
Vjerovatno ne.
Jer znate da zubar nije tu samo iz ljubavi prema zubima već i zato što je to profesija.
Zato što je uložio godine školovanja, novac, vrijeme, praksu, i zato što zna šta radi i zašto to baš sada radi.
Isto važi i za psihoterapiju.
Kao što ne očekujemo da nas hirurg operiše besplatno ili da advokat napiše ugovor bez naknade, tako ni psihoterapija ne bi trebala biti svedena na “uslugu iz dobrote”.
U ovom poslu, mi dajemo sebe, ali ne po cijenu sebe.
Dajemo vrijeme, znanje, sigurnost, ali i postavljamo granice.
Ne zato što nismo saosjećajni, već baš zato što jesmo.
Prema onome što radimo.
Prema vama koji nam dolazite.
I u konačnici prema sebi.
