Negdje sam pročitala da se naš mozak sastoji od oko 100 milijardi neurona i da ova složena matrica kodira i pohranjuje naša sjećanja i iskustva, koja nas čini jedinstvenim. Metaforički mogli bismo reći da je naš mozak najveći računar i samim tim podložan je i osjetljiv na oštećenja. Virusi su ti koji izazivaju kvar na našim računarima, a traumatski događaj u kojem smo sudjelovali ili bili svjedoci može izazvati „kvar“ ili „pustoš“ u našem mozgu.
Trauma je nešto što „ulazi“, iznenada, odjednom i ostavlja dubog otisak na naše tijelo. Ako se vratimo na metaforu o računaru – nekada nemamo baš jasnu sliku da nam je računar „zaražen“ sve do onog momenta dok ne krene da usporava i koči naš rad na njemu, kao i osobe koje su se suočile sa traumom osjete da u jednom momentu odbrambeni mehanizmi njihovog tijela oslabe i krene bujica fizičkih simptoma.
Simptomi koji u datim momemtima zaleđuju osobu, ometaju funkcionisanje, njen dalji rast, izazivaju ponovnu patnju i bol. Nekada kada se ljudi prisjećaju traumatskog iskustva sjećaju se određenih slika, ili tjelesnih senzacija koje su tada osjetili, a koji ih kao takvi prate i mjesecima, godinama nakon traumatskog događaja. Može se desiti da se ne sjećamo lanca događaja kako se odigrao, ali vrlo jasno se sjećamo određenih zvukova, mirisa ili slika koje su ostale duboko u nama.
Možemo se sjećati možda koja je pjesma išla na radiju u datom momentu, ali ne i šta smo obukli.
Možemo se sjećati glasa policajca ili njegovog lica, ali ne koga je pozvao i kako se pojavio.
Možemo se sjećati hladnoće ili topline koja je vladala u teškim trenutcima, i osjetiti je na svojoj koži.
Besel A. Van der Kolk u svojoj knjizi je napisao: „Trauma se vraća kao reakcija“. Npr osoba koja je sudjelovala i preživjela tešku saobraćajnu nesreću možda se neće sjećati nesreće do detalja, ali može osjećati pojavu određenih fizičkih simptoma u svom tijelu kada pokuša da se vrati u automobil i započne vožnju. Najednom, otkucaji srca krenu da se ubrzavaju, dlanovi se znoje, zujanje u ušima, mučnina u stomaku, omaglica, osjećaj da će izgubiti svijest… Sve su to fizičke reakcije na prethodnu situaciju koja je bila traumatična za pojedinca. Tijelo misli da je još uvijek u opasnosti, ne pravi razliku i u tom momentu aktivira se naš sistem „bori se“ ili „bježi“, čak i kada situacija više nije prijeteća i opasna po život osobe.
Zvuk vozila hitne pomoći koja dolazi iza nas na cesti je signal da napravimo prostor da vozilo prođe. A za nekoga nekoga ko je preživio saobraćajnu nesreću zvuk ga može vratiti na situaciju u kojoj se trauma odigrala te dovesti na ivicu napada panike, preplavljuće anksioznosti, pokrenutno nizom fiziloških rekacija našeg tijela, slika u mozgu i misaonih procesa.
Sama terapija, prerada određenog iskustva, skladištenje u sadašnji trenutak, prepoznavanje, prihvatanje zna biti jako iscrpljuće za klijenta, bolno, iziskivati i zadnje mrvice naše snage…opasnosti nema, a moje tijelo se ponaša i reaguje kao da je i dalje tu. Pored terapeuta koji nas vodi i koji je tu sa nama u cijelom procesu, ono što mi možemo pružiti sebi jeste nježnost i razumjevanje-bez kritike i osudjivanja, strpljivost te i informaciju da naše tijelo i u ovim momentima koliko god bolnoi teško bilo radi svoj posao: štiti nas.
