Kako da pobijedim strahove koji me parališu? Ljudi često pred sebe postave ciljeve da pobijede vlastite strahove i veoma često dobijamo takva pitanja od ljudi koji su u potrazi za najboljim, najbržim i najefikasnijim oružjem za borbu protiv strahova.
Pitanje je sasvim očekivano s obzirom da je strah neprijatna emocija, a mi ljudi smo skloni tome da izbjegavamo sve ono što nam pričinjava neprijatnost.
Možemo li pobijediti vlastite strahove ulazeći u borbu s njima?
Koja je prva asocijacija kada čujete riječ borba? Pobjeda, poraz, neprijatelj?
Kada želimo nekoga pobijediti znači da smo u izvjesnoj borbi s njim i očekivano je da iz te borbe može izaći samo jedna strana kao pobjednička. Vrlo često tu drugu stranu s kojom smo u borbi ne prihvatamo, ne razumijemo i želimo da je uništimo pod svaku cijenu.
Hajde na trenutak da razmislimo o sljedećem…
Ko je onaj ko osjeća strah? Ja.
Koga onda želim pobijediti? Sebe.
Ukoliko se odlučimo da ulazimo u borbu sa strahom, mi u suštini ulazimo u ratno polje sami sa sobom i ne priznajemo emociju straha kao sastavni dio nas. Kada ne želimo, negiramo ili ne priznajemo bilo koju emociju mi smo u stanju poricanja i pokušavamo potisnuti emociju kako bi ona nestala. Problem nastaje jer su svi naši pokušaji uzaludni i unaprijed osuđeni na neuspjeh. Ne možemo bez posljedica potiskivati emociju. Ukoliko odaberemo potiskivanje kao vid „borbe“ sa emocijom, onda se emocija pojavljuje još veća i vremenom je percipiramo kao još strašniju.
Zamislite da ste na plaži i da pred sebe postavite zahtjev da veliku gumenu loptu morate stalno držati pod vodom; ukoliko lopta izađe na površinu, desiće se nešto strašno. Znate da se ne smije desiti da lopta izađe na površinu, a na vama je sva odgovornost da se to ne desi. Kako izgleda jedan dan na plaži? Koliko ulažete energije i vremena da lopta ostane pod vodom? Koliko dana još možete provesti na isti način? Kako na vas djeluje neprekidno držanje lopte pod vodom? Osjećate li neprijatnost ili bol?
Na isti način funkcioniše proces potiskivanja emocija.
Emocije same po sebi ne uzrokuju bol. Otpor i potiskivanje emocija uzrokuju bol.
Ne možemo:
- upravljati emocijama
- ne osjećati
- u borbi protiv emocija pobijediti
- „stiskati“ emociju, a da ne osjetimo bol
- blokirati emocije bez plaćanja visoke cijene
Šta onda da radimo?
Umjesto potiskivanja straha ulazimo u proces suočavanja sa strahom. U tom procesu osvještavamo, razumijemo i prihvatamo emociju straha i stičemo spoznaju o tome šta je ono čega se zaista plašimo. Važno je naglasiti da se ljudi nikada ne plaše situacije kao npr. vožnja automobila, izlazak na ispit, javni nastup, ulazak u lift… nego značenja koje pridaju tim situacijama. Često izbjegavamo stvari koje su za nas važne zbog onog starog dobro poznatog osjećaja u stomaku, želucu, grudima, zbog drhtanja ruku, glasa, crvenila, preznojavanja…
Često su prisutne misli „Ne smije mi se ovo dešavati“, „Šta ako“ (bilo koje katastrofiziranje kojem smo skloni), „Neću moći ovo podnijeti“…
Ukoliko čekamo pravi trenutak da nemamo nijedne senzacije i nijedne misli pa da onda možemo „u miru“ da uradimo ono do čega nam je stalo, moramo se pomiriti sa činjenicom da takav trenutak neće nikada doći.
Da bismo pobijedili strah od lifta u jednom trenutku moramo ući u lift i voziti se gore-dolje. Prvo sa strahom, a onda postaje tijesno i strah napušta lift, a mi se vozimo dalje.
Kada ostanemo u nekoj situaciji koja nas plaši i dozvolimo sebi da doživimo puni intenzitet emocije sve dok prirodno i spontano ne prođe dokazujemo sebi da emocija straha sama po sebi nije opasna i užasna, da je možemo podnijeti bez obzira što je neprijatna. Ukoliko sebi dozvolimo, možemo osjetiti sve neprijatne senzacije, primjetiti sve uznemirujuće misli i svjedočiti kako se nakon nekog vremena smiruju, prolaze i nestaju, a mi radimo stvari koje su nam važne. Tek kad prepoznamo i osvijestimo problem možemo početi aktivan rad na promjeni. Prema sebi zauzimamo iskren i otvoren odnos, bez poricanja i guranja problema pod tepih.
Proces promjene može biti izazovan, zahtjevan i težak i često je potrebno da izađemo iz zone komfora – našeg poznatog i ušuškanog mjesta. Kada jednom prođemo kroz taj proces, samostalno ili uz stručnu pomoć, život postaje širi, puniji i smisleniji. Ohrabreni smo da smjelije i samouvjerenije koračamo kroz život i da radimo stvari koje su za nas važne, čak i kada se upuštamo u različite pustolovine zajedno s našim strahom.
Ukoliko pojedinac procijeni da mu je ipak potrebna pomoć u ovom procesu u vidu psihoterapije, važno je naglasiti da se REBT pokazao kao odličan izbor terapije za rad na navedenoj problematici.
