Uzeli smo se mladi, to je činjenica i svjestan sam da ta činjenica nije nešto što odredjuje da li će brak opstati ili neće. Dakle, uzeli smo se mladi, rane dvadesete, na putu naše prvo dijete. Voljeli smo se iz te ljubavi su došle još tri ljubavi, došla su djeca, a vremenom su došli i problemi. Ne, nisu djeca donijela probleme, nego splet naših ličnosti, životnih okolnosti, svega po malo, a ničega dovoljno.
Sa protokom vremena se desio i sve veći protok problema, kako oko nas tako i u nama. Smatrao sam da mi to možemo i znamo izgurati, ali svaka godina je bila sve teža i mučnija. Kao da smo se svakim danom sve više udaljavali i sve manje poznavali, ako smo se ikada suštinski i poznavali. Pokušali smo živjeti neku iluziju koja bi se tako lako u relnosti raspršila poput balona od sapunice.
Bilo nam je oboma jasno da ne ide više tako.
Znate ono kad kažu nelagoda se mogla nožem sjeći, e tako je to bilo kod nas. Bili smo nesrećni oboje, kao dva stranca slučajno osudjena na zajednički život. Iz tog doživljaja osudjenosti i natjeranosti na život kakav ne želimo i najmanja moguća stvar nam je mogla biti povod za glupavu prepirku i okidač bijesa koji je dugo ključao u nama. Nismo mi bili bijesni jedno na drugo, nego na sebe same što smo kukavice i što niko da se usudi skinuti lance i okove, a tako nas stežu.
Kasnije sam kroz rad na sebi shvatio dvije važne stvari.
Ja sam osjećao ogromnu tugu.
Ja sam osjećao ogroman strah.
Žalio sam za brakom kakav je mogao biti, za nama kakvi smo bili na početku, žalio sam za godinama i “upropaštena” dva života, žalio sam za zajednicom i porodičnim aktivnostima koje nikada nisu bile onakve kakve sam priželjkivao. Žao mi je bilo mene, a i nje. Žao mi je bilo djece. Žao mi je bilo i naših porodica. Kao da sam natovario džak žalovanja i nosim ga tako, a silno mi smeta, a ne mogu da ga skinem i odmorim malo.
Pitao sam se kako će djeca podnijeti raspad naše zajednice, hoće se oni od mene udaljiti, smatrati me odgovornim, krivim, da li ću stvarno moći bez nje nastaviti dalje, kako ću dalje u sve to nepoznato i strano, ja koji imam problem da se na nove hlače naviknem… Pitanja je bilo mnogo i čini mi se da sam se samo svakim danom sve više petljao u igru vlastitih emocija i vlastitog uma.
Nisam mogao sve to što se godinama petljalo otpetljati sam i potražio sam stučnu pomoć.
Ja sam bio taj koji je poduzeo prvi korak onda kada je bol ostanka u razrušenom braku boljela više od razvoda. Kao da se ubodete na neki trn i strah vas je da ga izvučete, a svakim novim danom vas sve više boli i rana postaje sve dublja.
Bilo je teško, mučno, dosta sam kroz lični rad osvještavao odmažuća i samonametnuta uvjerenja. Borio sam se sam sa sobom i izborio. Iz ove perspektive sada mi se čini da sam se izborio za bar dva bolja života. Neko je očito morao prvi povući mučan potez i to sam bio ja.
Naš novi odnos, “prijateljsko-roditeljski” je donio neku novu dimenziju, meni do tada nepoznatu. Kao da sam upoznao drugog sebe i drugu nju, konačno slobodne, usmjerene ka onome što im je važno, nesputane.
Kao da smo prodisali.
Spoznali novu stranicu života.
Složili smo se nedavno da je to tako oslobadjajuće.
Mislim da smo oboje mislili “što nismo ranije”, ali neka, nikada nije kasno sve dok dišemo.
Koliko mi je samo drago zbog nas…
P.S. Tekst je originalno djelo autora.
Autor teksta želi ostati anoniman.
Tekst je obavljen pod punom saglasnošću autora.
Pogledaj: Da li je ljubomora dokaz ljubavi?
