Svjedoci smo ubrzanog načina života kojeg vjerovatno i sami živimo kao i tempa koje nam savremeno doba nameće. Vrlo često taj tempo ne možemo da ispratimo i vrlo često ne marimo ni za sebe, za svoje potrebe, a kamoli potrebe drugih ljudi.
A ljudi smo i socijalna smo bića.
I ne možemo bez drugih ljudi, bez odnosa, razumijevanja, podrške i ljubavi.
A udaljavamo se.
Možda ne toliko fizički ali svakako emocionalno, duhovno se udaljavamo. Nekada smo znali sve komšije u zgradi u kojoj živimo, znali smo i kad nekom nešto treba, priskočiti pomoći, kada treba nešto dijeliti, da li radosne trenutke, da li one manje radosne, tužne. Sada ne znamo ni ko dijeli zid sa nama ni šta se iza tog zida dešava.
Šta je empatija?
Empatija je sposobnost razumijevanje tuđih emocija i sposobnost saosjećanja sa tuđim emocijama, mislima i perspektivama gledanja drugih ljudi. Ili jednostavnije rečeno, kad imamo empatiju prema nekom imamo sposobnost da se stavimo u njegove cipele. I ona je osnova stvaranja bliskih, harmoničnih i zdravih odnosa. Ona je ključni faktor emocionalne inteligencije jer nam omogućava povezivanje sa drugim ljudima na jednom dubljem emocionalnom nivou.
Možemo razlikovati kognitivnu empatiju koja se ogleda u sposobnosti razumijevanja tuđih misli, perspektiva i načina shvatanja određene situacije, bez imalo osuđivanja i emocionalnu empatiju, koja podrazumijeva sposobnost razumijevanja osjećanja drugih ljudi uz maksimalno pružanje podrške. Sada kada smo definisali empatiju, čini nam se da je to nešto što vjerovatno svi imamo i što možemo vrlo lako iskazati kada zatreba. Ali rijetko to radimo, vrlo rijetko koristimo tu moćnu i dragocjenu vještinu.
Šta utiče na razvoj empatije?
Prije svega empatija nije nešto što smo svi po rođenju samo dobili nego je nešto i što se uči, njeguje i gradi. Genetika nam određuje veću ili manju sklonost prema empatiji, a sve ostalo je rezultat našeg rada, edukacija, porodičnog ambijenta, socijalnog konteksta i nekih kulturoloških faktora. Porodično okruženje je polazna osnova u razvoju empatije kao i u mnogo čemu drugom. Porodica je temelj. Zavisno od toga kako se emocije ispoljavaju u porodici i zavisno od toga da li dijete raste u zdravim, toplim, podržavajućim odnosima, može uveliko uticati na razvoj empatije jer dijete uči po modelu. Školski programi, društvene grupe kao i različiti oblici edukacija takođe doprinose razvoju saosjećajnosti prema drugima. I mnogi drugi kulturološki faktori kao npr određene društvene norme, stilovi komunikacije, ekonomski status društva itd.
Šta može biti razlog izostanka empatije?
Prije svega emocionalna pismenost je na prvom mjestu. Ako smo od malih nogu odrasli i učeni da emocije nisu nešto što je baš poželjno ispoljavati, pokazivati pa čak ni osjećati, onda imamo problem da razumijemo ne samo emocije drugih nego i sopstvene emocije i misli. Zašto se plašiš, pa samo se kukavice plaše…Nemoj biti tužan…vidi kako si ružan kad plačeš…Nemoj se previše radovati, da ne urekneš sreću itd. Samo su neke od izjava koje smo većina nas slušali dok smo odrastali. I šta smo mogli naučiti nego da je kukavički osjećati strah, da je ružno kad si tužan i da ako smo previše sretni može da krene po zlu… I vrlo vjerovatno ćemo se i sami poslije staviti u ulogu nekoga ko ne razumije druge i ko uglavnom osuđuje. Naravno i da je ovo moderno doba kao i sva digitalizacija doprinijeli tome da empatiju gubimo. Virtuelni svijet i virtulena komunikacija sa određenim simbolima bez ikakvih emocija nas više udaljava nego što nas zbližava. Preopterećenost obavezama, poslovima koji okupiraju svu našu pažnju, vrijeme, energiju …I mnogo toga još….
Šta možemo učiniti?
Rad na razvijanju empatije ne bi trebalo da se svodi samo na pojedinca, nego bi trebalo da bude društvena odgovornost. Empatija, kao što smo rekli služi poboljšanju međuljudskih odnosa ali i stvaranju jednog toplijeg i saosjećajnijeg društva. Stoga bismo svi trebali dati svoj doprinos u izgradnji ove dragocjene vještine.
Kako?
Za početak, krenuvši od sebe, kroz stalno preispitivanje, identifikovanje i razumijevanje sopstvenih emocija, svojih misli, postupaka. Osim toga, neophodno je raditi na unapređenju komunikacijskih vještina, kulture ponašanja. U komunikaciji sa drugima, važno je biti prisutan i aktivno slušati svog sagovornika. Aktivno slušanje nije samo klimanje glavom, nego potpuno usmjeravanje pažnje na svog sagovornika, na njegove riječi, davanje neverbalnih znakova da ga pratite, ne prekidati ga ili samo onda kada želite postaviti pitanje da biste ga bolje razumjeli. Odbacite predrasude koje imate, jer one vas ometaju da budete empatični i da razumijete druge. Ne osuđujte. Edukujte se, jer znanje je moć. I svakodnevno se zapitajte „Da li sam danas imao razumijevanje za druge i da li sam mogao nešto drugačije uraditi?“ jer to nam stvara prostor za poboljšanje i prostor za postavljanje novih ciljeva za naš dalji razvoj. A kad pokušate sa novim ciljevima, sigurno će biti ljekovito za vašu dušu ali i dušu svih onih kojima ste ukazali pažnju.
Pogledaj:Koje emocije nisi smio osjećati?
