Kada smo mali prirodno imamo potrebu da se izražavamo kroz različite emocije. Te emocije mogu biti prijatne i neprijatne i u oba slučaja su potpuno prirodne i normalne, kako u periodu kada smo mali, tako i u odraslom periodu. Nerijetko se dešava da se u primarnoj porodici djetetu iz različitih razloga brani iskazivanje jedne ili više različitih emocija. Zabrane mogu biti verbalne i neverbalne i obično ih postavljaju članovi uže porodice, roditelji ili drugi bliski članovi. Odrasli koji su po pravilu suzdržani u iskazivanju vlasititih emocionalnih reakcija djeci šalju jasne poruke da je izražavanje emocija nepoželjno i neprihvatljivo. Takva djeca vrlo lako i u odraslom periodu nastavljaju da sebi brane određene emocije i da ih smatraju lošim ili nepoželjnim, nastoje ih se riješiti na različite načine, a onda se često javljaju različiti problemi sa mentalnim zdravljem.
Zašto se javljaju zabrane na emocije?
U nekim porodicama se pokazivanje emocija smatra društveno neprihvatljivim i jasnim znakom slabosti što je na neki način specifično i za našu kulturu. Tako se od muškaraca/dječaka očekuje da budu jaki, snažni, hrabri…i da ne pokazuju emocije poput tuge ili straha, a to se najbolje može vidjeti u rečenici koja je većini dobro poznata: „Dječaci ne plaču“ ili „Muške suze su najteže“.
Djevojčicama se može braniti ljutnja: „Nisi lijepa kada se ljutiš“ ili sreća „Ne raduj se toliko, oplakaćeš“. Važno je naglasiti da nema pravila i da se zabrane na različite emocije mogu odnositi podjednako i na dječake i na djevojčice i da su u oba slučaja problematične.
Većina je sigurno već negdje čula:
Ne raduj se toliko, oplakaćeš!
Prevelika sreća priziva nesreću.
Prekini cmizdriti!
Dječaci ne plaču.
Djevojčice se ne ljute.
Šta dramiš, nema tu ništa strašno.
Dobre osobe ne osjećaju zavist.
Prestani toliko brinuti!
…
Šta o emocijama učimo u djetinjstvu?
Djetinjstvo je period života kada posmatramo okolinu i upijamo sve kao sunđeri. Tada vrlo lako naučimo da nije poželjno pokazivati neprijatne, a često ni prijatne emocije. Takve poruke često nastavimo dobijati i u odraslom dobu samo još više učvršćujući naša samoodmažuća uvjerenja.
Ovo „upijanje“ se zove učenje po modelu tj. mi posmatramo ponašanje bliskih i važnih osoba u okruženju, a to su najčešće roditelji i ako vidimo da oni drže emocije pod kontrolom, odajući sliku emocionalno nedodirljivih, hrabrih, jakih i snažnih dok se istovremeno kriju da se isplaču lako naučimo da se emocije uvijek moraju držati pod kontrolom i ne pokazivati drugima i da prividno trebamo biti baš takvi. Nastojeći da kroz život održimo masku bića koje nema ili bolje rečeno ne želi da ima emocije ulazimo u tešku borbu sami sa sobom.
Ponekad roditelji mogu govoriti djetetu kako treba da se osjeća u nekoj situaciji npr. „Budi hrabar“; „Nemoj biti ljut“; „Zašto se plašiš, nije to ništa strašno“… djeca tako mogu naučiti da njihova emocionalna reakcija nije adekvatna i da trebaju prestati pokazivati emocije na otvoren način jer bi mogli naići na osudu ili nerazumijevanje od strane okoline.
Ukoliko roditelji kažnjavaju „nepoželjne“, a nagrađuju „poželjne“ emocije djeca mogu naučiti da je poželjna samo ona emocija koja će biti nagrađena, a da se mora potisnuti ona emocija koja je kažnjavana.
U nekim porodicama u kojima su se desili različiti traumatski događaji se mogu razviti odbrambeni mehanizmi u vidu različitih zabrana na iskazivanje emocija kao način suočavanja sa traumom i zaštita sebe od dodatnog emocionalnog stresa. S obzirom na to da traumatsko iskustvo sa sobom često nosi preplavljenost jakim intenzitetom emocija, osoba smatra da bi se potiskivanjem izbjeglo produbljivanje neprijatnog iskustva i dalje preplavljivanje i doživljavanje neprijatnosti. Potiskivanje se može manifestovati u vidu izbjegavanja razgovora o traumatskom iskustvu ili ograničavanjem razgovora o problemima. Osoba može osjećati krivicu ili sramotu zbog vlastitih emocija te ih odlučuje potiskivati kako ne bi došlo do odbacivanja ili nerazumijevanja od strane članova porodice.
Važno je naglasiti da je potiskivanje emocija uvijek problematično jer se emocije potiskivanjem ne prorađuju adekvatno nego se nakupljajaju i vremenom dolazi do još većih problema koji se mogu ogledati kako na psihičkom, tako i na fizičkom planu.
Zašto potiskivanje emocija nije dobar izbor?
Zato što dugoročno ne možemo:
-Upravljati emocijama
-Ne osjećati
-Blokirati emocije bez plaćanja visoke cijene
Prirodno smo stvoreni da osjećamo širok spektar emocija i to je za ljudska bića potpuno normalno.
Ne postoje pozitivne i negativne emocije ili poželjne i nepoželjne, postoje one koju su prijatne i neprijatne. I prijatne i neprijatne emocije imaju svoju ulogu i funkciju i javljaju se sa razlogom, daju nam važne informacije o nama samima i o okolini koja nas okružuje.
Jedini ispravan put nošenja sa emocijom je suočavanje sa emocijom, prihvatanje i razumijevanje svih svojih emocionalnih stanja i davanje sebi dozvole da osjećamo istovremeno osluškujući šta nam data emocija poručuje.
Emocije same po sebi ne uzrokuju bol i patnju, bol i patnja dolaze iz otpora prema emocijama.
Ukoliko se pronalazite u navedenom, a istovremeno osjećate bilo kakvu vrstu otpora, patnje, bola… i imate doživljaj da trebate pomoć u procesu prihvatanja i razumijevanja sebe i svojih emocionalnih stanja, podršku i pomoć uvijek možete pronaći u psihoterapiji.
Pogledaj:
