Sjećam se prve godine edukacije za psihoterapeuta i kako je dio ličnog rada podrazumijevao iznošenje ličnih problema pred grupom i rad na istima. Živo se sjećam kako su kolege, budući psihoterapeuti, iznosili svoje teške životne priče i probleme sa kojima se nose, a još življe se sjećam sebe kako razmišljam da moji problemi nisu bitni u poređenju sa njihovima, da su beznačajni, da nema smisla da iznosim takve „gluposti“ pred grupom, da je djetinjasto, smiješno, da nije dovoljno vrijedno…
Godine ličnog rada, kako grupnog, tako i individualnog, donijele su mnoge drugačije perspektive, razumijevanje za sebe, brigu za sebe i nježnost, a ono najvažnije uvid da je svaki problem sa kojim se nosim meni važan i da ga tuđa patnja ne umanjuje.
Danas kao terapeut slušam od klijenata slične priče.
Nije dovoljno što se nose sa životnim problemima, nego se još i okrivljuju što ih to muči, boli, što se osjećaju loše, ubjeđuju sebe da pretjeruju i da se drugi ljudi nose sa mnogo većim izazovima, a oni drame oko sitnica, oko „gluposti“.
Vidite promjenu perspektive? Nekada sam mislila da su moji problemi „gluposti“, danas mi je jasno da je „glupost“ vjerovati da su naši problemi „gluposti“.
Zaista je mnogo vremena i truda potrebno da „ubijedimo“ klijente da je svaki njihov problem važan i značajan, bez obzira na to šta im mozak govorio o tome i bez obzira na to sa kakvim se problemima drugi ljudi nose. Da, odrasli i djeca gladuju i stradaju u Africi, ali kako to zaista umanjuje našu patnju? Patnju zbog udaljavanja od bliskog prijatelja, patnju zbog nepoloženog ispita i obnovljene godine, patnju zbog straha za bezbjednost nama najbližih, patnju zbog nezadovoljstva poslom, vezom, brakom, sobom, patnju zbog…
Ako zamislite dva čovjeka koja se dave, jedan se davi u bari, a drugi u okeanu, da li je patnja davljenika u okeanu veća od patnje davljenika u bari? Obojica se dave i obojica pate, bez obzira na veličinu „toga“ u čemu se dave.
Ako je sve ovo zaista tako, otkud nam ideja da naše patnje nisu dovoljno važne?
Moguće je da smo tokom odrastanja primali poruke koje su išle u tom smjeru, da nema potrebe da brinemo, da su to sitnice, da se drugi ljudi nose sa većim problemima, da ne bi trebalo da se osjećamo tužno, nezadovoljno, uplašeno, ljuto… Sve to nas uči da potiskujemo svoje emocije, da se osjećamo još lošije i da se neprestano upoređujemo sa drugim ljudima i njihovim patnjama, kako bismo procijenili da li je naša patnja adekvatna.
Ovakve poruke tokom odrastanja ukazuju i na to da nismo imali potrebnu validaciju od nama bitnih odraslih, da se možda ni oni nisu znali nositi sa svojim emocijama i patnjama, ili sa našima. Odrastajući tako onda nismo ni učili da stvorimo prostor za sve te neprijatne emocije i da prihvatimo sebe baš onakvima kakvima jesmo, ranjivi.
Dobra stvar jeste da smo sada odrasle osobe koje mogu da se pobrinu za sebe i koje mogu da mijenjaju sve one stvari koje smo naučili, a koje nam više ne koriste. Možemo se upustiti u bolan, ali i veoma značajan proces prihvatanja sebe, kao ranjivih bića, i prihvatanja i prijatnih i neprijatnih emocija i „malih“ i „velikih“ patnji, sve sa nježnošću i saosjećanjem za sebe.
Ukoliko Vam je na tom putu prihavatanja sebe potrebna podrška, pišite nam na psiholoskosavjetovanjealba@gmail.com
Pogledaj: Kako da stalno budemo srećni?
