Nedavna izjava jedne klijentice bila je inspiracija za ovaj tekst. „ Ja sam perfekcionista, kod mene sve mora da bude savršeno kada radim…“. Vjerovatno ste i vi imali priliku čuti od svojih sagovornika, prijatelja nešto slično ovome..Ili ste i sami skloni da sve što radite, radite sa maksimalnim rezultatom.
Šta je perfekcionizam?
Perfekcionizam je stalna i gotovo nerealna težnja osobe da bude savršena u svemu što radi. Ako ne baš u svemu onda bar u stvarima koje osoba visoko vrednuje kao važne. Kod osoba koje su sklone perfekcionizmu stalno je prisutna težnja da uvijek može bolje i uvijek može više da se postigne te su iz tog razloga opterećene svojim rezultatima i ishodima rada. Isto tako, pred sebe postavljaju prevelike ciljeve. Ako se kojim slučajem desi da ne ostvare „zacrtano“ onda su skloni da se obezvređuju i omalovažavaju da su neuspješni, bezvrijedni i da se to njima ne smije desiti te da ne smiju pogriješiti, da moraju bolje i slično. A nisu ni svjesni da na taj način pojačavaju svoju anksioznost i strahove od neuspjeha i da sebi stvaraju problem povodom problema.
U nekim granicama, težnja ka perfekcionizmu je poželjna jer stvara odgovornost prema radu, marljivost i osoba je motivisana da ostvaruje bolje rezultate. Ali ako te granice bivaju preplavljene anksioznošću, strahovima, nezadovoljstvima pa čak i neefikasnošću onda je perfekcionizam breme koje postaje preteško da se nosi.
Šta u stvari stoji u pozadini težnje ka perfekcionizmu?
U pozadini težnje ka perfekcionizmu stoji negativna slika o sebi i stalno prisutan osjećaj manje vrijednosti jer koliko god postigli i najmanja greška poništi rezulate postignutog. Stalnim zahtijevanjem da ne smiju pogriješiti i da sve što rade mora biti savršeno ne ostavljaju prostora za eventualne greške i sebe procjenjuju kao potpuno neuspješnu osobu. A kada i postignu rezultate u radu, ne osjećaju pretjerano zadovoljstvo jer greške u mišljenju koje su prisutne ne doprinose da osvijeste koliko puno su postigli. Najčešće greške u mišljenju koje se javljaju kod ovih osoba su fokusiranje na negativno (umanjivanje ili potpuno eliminisanje pozitivnih stvari), crno bijeli pogled na svijet ( ako nije sva napravljeno savršeno, znači da nisu uspjeli, a ako nisu uspjeli to samo može značiti da je katastrofa na pomolu) ili pretjerana generalizacija (“pao sam na ispitu, nikad neću završiti fakultet, a ako ne završim fakultet nikad se neću zaposliti, i moj život je totalni promašaj….“)
Vrlo često su ove osobe sklone „prežvakavanju“ i analiziranju tog nazovi neuspjeha i bivaju upletene u mrežu misli što za posledicu opet ima pojačanu anksioznost, nesanicu, umor, smanjenu motivaciju a povećanu samokritičnost .
Kako teče psihoterapijski proces?
Tokom rada sa klijentima radi se na otkrivanju odmažućih uvjerenja koja klijentu narušavaju kvalitet života. Kada otkrije svoja odmažuća uvjerenja i kada osvijesti koliko su ona rigidna, kruta, koliko ga udaljavaju od njegovih životnih ciljeva, klijent je spreman da ih mijenja u pomažuća, koja su usmjerena na rješavanje problema. Osim toga, uviđanjem da jedan neuspjeli pokušaj ne znači potpuni fijasko, klijent mijenja sliku o sebi i shvata da su greške dozvoljene, da su ljudi pogrešiva bića i da svako ponašanje koje nije dovelo do cilja može da se mijenja i koriguje te da ne postoji savršeno rješenje nego ono koje je bilo najbolje u datom trenutku. Isto tako, izlaganjem određenim neugodnim situacijama, koje se osmišljavaju sa terapeutom, klijent uči da gradi toleranciju na frustraciju i neugodnost i naravno uči da te „nesavršene“ situacije mogu da se podnesu.
I na kraju, ono što je neophodno je to da se revidiraju planovi i postavljeni ciljevi i provjeri da li je osoba sebi zadala „prevelik zalogaj“ jer čemu težiti zvijezdama ako u tom letu do njih ne uživamo, ne cijenimo svoje letačke vještine i ne vidimo svoje postignute rezultate.
Pogledaj: Šta je naučena bespomoćnost?
