Odakle dolazi termin naučena bespomoćnost?
Naučena bespomoćnost se kao termin pojavljuje 1967. godine kada su istraživači sprovodili eksperimente sa psima. U poznatom eksperimentu koji je sproveo Martin Seligman grupu pasa su stavljali u kavez i izlagali električnom šoku. Jedna grupa pasa je mogla prekinuti izlaganje šoku povlačenjem poluge, dok druga nije mogla prekinuti izlaganje šoku bez obzira šta uradili. Psi iz druge grupe nisu bili u mogućnosti da svojim akcijama izbjegnu doživljavanje šoka i veoma brzo su naučili da su bespomoćni. U počeku su pokušavali izbjeći šok, ali su nakon kraćeg vremena odustali i samo bi mirno stajali i primali šokove. Kasnije bi iste pse stavljali u drugu situaciju u kojoj su imali mogućnost izbjeći šok, ali su psi iz druge grupe pasivno prihvatili šok bez pokušaja izbjegavanja, jer su prethodno naučili da su bespomoćni i da nemaju nikakvu kontrolu, dok su psi iz prve grupe koji su imali doživljaj kontrole nad situacijom izbjegavali doživljavanje šokova.
Šta se dešava sa ljudima?
Eksperimenti su kasnije usložnjavani i sprovodjeni i na ljudima na način da se dvjema grupama ljudi daju različiti zadaci. Jedna grupa je dobijala zadatke koje je lako riješiti, dok je druga grupa dobijala zadatke koje je nemoguće riješiti, kada bi obije grupe kasnije dobile iste zadatke, prva grupa (koja je dobijala zadatke koje je lako riješiti) je uvijek bila uspješnija od druge grupe (koja je dobijala zadatke koje je nemoguće riješiti).
Najkraće rečeno, naučena bespomoćnost se odnosi na situaciju u kojoj jedan organizam nauči da je bespomoćan u kontekstu određenog zadatka ili situacije, čak i kada mu se pruži prilika da se “izvuče” ili promijeni svoju situaciju.
Zašto se javlja naučena bespomoćnost?
Postoji nekoliko faktora koji mogu doprinijeti nastanku naučene bespomoćnosti:
-Neuspjesi koji se ponavljaju
Ukoliko se osoba iznova i iznova suočava sa istim problemima i izazovina, a napori ne donose željene rezultate ona može formirati uvjerenje da bez obzira na to šta poduzme to neće promijeniti njenu situaciju. Vjeruje da apsolutno nijedna akcija u budućnosti neće rezultovati željenim uspjehom.
-Okruženje koje nije poticajno
Kada se osoba nalazi u okruženju koje je sklono negativnoj kritici gdje izostaje podška i pohvala za postignuća, ali i razumijevanje i prihvatanje neuspjeha kao sastavnog dijela života osoba može početi vjerovati da se neuspjeh ne prašta i cijelu sebe okarakterisati kao neuspješnu samo na osnovu nekoliko ponašanja. Osoba tada počinje vjerovati da je suštinski neuspješna i šta god da uradi neće imati uticaja na željeni pozitivan ishod te na taj način dolazi do gubitka doživljaja kontrole nad vlastitim životom.
-Negativna iskustva drugih
Ukoliko osoba uči iz negativnih iskustava drugih koji su u sličnim situacijama već doživljavali neuspjeh ona lako može zaključiti da će i ona zasigurno neuspješno proći u sličnim situacijama, npr. kada većina studenata izvještava da je neki predmet “najteži na godini”, da ga je teško/gotovo nemoguće položiti osoba može povjerovati da ga ona sigurno neće položiti bez obzira na poduzete napore i može donijeti odluku da ga prenese u narednu akademsku godinu, a da prethodno nije ni pokušala izaći na ispit. Osoba je sebe unaprijed osudila na neuspjeh i to je imalo uticaja na nepoduzimanje daljih koraka i akcije, a samim tim i na njeno vjerovanje.
-Nedostatak znanja i vještina
Ponekad osoba nema potrebna znanja i vještine za rješavanje odredjenih problema i izazova i može se osjećati bespomoćno u tim situacijama i lako odustati. Bez obzira što trenutno nema znanja i vještine, to nikako ne znači da ih neće imati nikada, osim ako osoba sama tako ne odluči, a takva odluka vrlo lako nastane kao produkt naučene bespomoćnosti.
-Samoodmažuće misli
U većini slučajeva osoba ima samoodmažuće misli u smislu “nikada neću uspjeti”; “nema smisla truditi se”; “nema smisla ni da pokušam”; “ovo je osudjeno na propast”… ovakve misli mogu pojačati doživljaj bespomoćnosti i uticati na smanjenje motivacije za dalje pokušaje.
U psihoterapisjkom radu se često srećemo sa ovim terminom. Dosta osoba koje dolaze na psihoterapiju su uvjerene da nijedna akcija koju poduzmu neće nikada rezultovati ostvarivanjem postavljenih ciljeva, da nikada neće doći do željenih efekata i da su u potpunosti bespomoćni bez mogućnosti bilo kakve kontrole nad vlastitim životom.
Osobe koje izvještavaju na ovaj način često u svom iskustvu imaju nekoliko neuspjelih akcija i postupaka koji nisu doveli do željenih rezultata i onda počinju da sumnjaju u sebe i ostvarivanje ciljeva koje pred sebe postavljaju. Često su uvjereni da je nemoguće ostvariti željene ciljeve i onda je to polazna tačka za dalje nepoduzimanje akcija i napora u dostizanju zacrtanih ciljeva. Nepoduzimanje akcija naravno dovodi do doživljaja neuspjeha koji je u ovom slučaju osobi potvrda da “nikada neće uspjeti” i da je “neuspješna osoba”, što je u ovom slučaju samo potvrda već formiranog samoodmažućeg mišljenja o sebi. Tada se vrlo često počinju doživljavati kao potpuno bespomoćni i prepušteni spoljašnjim okolnostima da upravljaju njima.
Često sa klijentima koristimo metaforu nemirnog mora, to otprilike izgleda kao da se nalaze na nemirnom moru i valovi ih bacaju kako oni žele, a oni ne poduzimaju ništa da eliminišu ili ublaže negativne efekte, nego se jednostavno prepuštaju situaciji doživljavajući se potpuno bespomoćnim.
Život je često to “nemirno more”.
Još jednom je važno naglasiti, osobe čvrsto vjeruju da bilo kakva akcija koju poduzmu u budućnosti neće dovesti do željenog ishoda i vjeruju da apsolutno nemaju nikakvu kontrolu nad onim što im se dešava. Ovo stanje često prati gubitak motivacije i osjećaj da nema smisla pokušavati mijenjati stvari. Osoba se može povući iz izazova ili situacija u kojima bi mogla postići uspjeh jer vjeruje da su njeni napori svakako uzaludni. To može dovesti do pasivnosti, smanjenja samopouzdanja i sniženog raspoloženja.
Može li se raditi na naučenoj bespomoćnosti?
Kada govorimo o terminu “naučena bespomoćnost” možemo u samom nazivu vidjeti riječ “naučena” što nam ukazuje na to da je naučena. Dobra vijest jeste da većina onog što je naučeno može da se i “oduči” i zamijeni korisnijim i za nas smislenijim novim obrascima ponašanja.
Svaki put kada ustrajemo u postizanju nekog cilja i realnost nam pokaže da imamo kapcitete i mogućnost da se iznesemo sa nekom situacijom i da nismo bez bilo kakve kontrole mi se učimo da nismo bespomoćni i takvo iskustvo možemo prenijeti na druge situacije u našem životu. U takvim situacijama pravimo jasan izbor da ne želimo biti žrtva vlastitih samoodmažućih ograničavajućih uvjerenja.
Ukoliko smatraš da ne možeš samostalno da se oslobodiš okova naučene bespomoćnosti, pomoć i podršku uvijek možeš pronaći u psihoterapiji.
Pogledaj: Kako kontrolisati vlastite misli?
