Klijentica se javlja na psihoterapiju povodom učestalih doživljavanja paničnih napada.
Kroz razgovor se dosta vraća na svoje djetinjstvo i govori o neprijatnim iskustvima iz tog perioda.
“Ja tek sada iz pozicije odraslog vidim da sam mojoj majci bila majka i da nisam imala djetinjstvo kao većina mojih vršnjaka. Bila sam kućna pomoćnica, teta čuvalica za mladjeg brata, bračni savjetnik mojim roditeljima, mamin psihoterapeut…bila sam sve ono što dijete ne treba biti”
Šta je zapravo parentifikacija?
Parentifikacija je psihološki fenomen u kojem dijete preuzima ulogu roditelja i obavlja zadatke i uloge koje nisu svojstvene djetetu. Parentifikacija se dogadja kada dijete preuzme odgovornost, brigu i pružanje emocionalne podrške za svoje roditelje ili druge članove porodice umjesto da se fokusira na svoj razvoj i specifične potrebe za njegov uzrast te sprovodi odgovarajuće aktivnosti svojstvene djeci.
Parentifikovana djeca često preuzimaju i sprovode različite uloge odraslih kao što su briga o mlađoj braći i sestrama, poslovi u kući i oko kuće i emocionalna podrška roditeljima. Djeca se tada suočavaju sa velikom količinom pritiska koji prelazi granice njihovog uzrasta i razvojnog stepena.
Djeca nemaju znanje, iskustvo i emocionalni kapacitet da se nose sa ulogom odraslih iz prostog razloga- jer su djeca.
Koje su vrste parentifikacije?
Razlikujemo instrumentalnu i emocionalnu prentifikaciju.
O instrumentalnoj parentifikaciji govorimo kada dijete preuzima odgovornosti za praktične zadatke koji se obično odnose na domaćinstvo i brigu o drugima koja prevazilazi kapacitete njegovog uzrasta. To može uključivati obavljanje poslova po kući i oko kuće, brigu o mlađoj braći ili sestrama, plaćanje računa ili rješavanje drugih pitanja rezervisanih za odrasle. Djeca koja su instrumentalno parentifikovana mogu osjećati teret odraslih obveza i često nemaju priliku za normalan razvoj i igru.
Emocionalna parentifikacija se odnosi na situaciju u kojoj dijete preuzima emocionalne brige odraslih i pruža podršku odraslima, često roditeljima ili drugim članovima porodice. Djeca koja su emocionalno parentifikovana mogu postati glavni izvor emocionalne podrške i utjehe za svoje roditelje ili druge članove porodice. Oni se mogu osjećati odgovornima za rješavanje emocionalnih problema odraslih i mogu osjećati pritisak da budu jaki i stabilni, čak i kada to nije prikladno za njihov uzrast. U ovom slučaju se od djeteta koje nema emocionalne ni kognitivne kapacitete odraslog očekuje da se brine o emocijama, problemima i poteškoćama odraslih što je za dijete veliki izvor pritiska.
Zašto se dešava parentifikacija?
Parentifikacija može biti posljedica različitih faktora uključujući disfunkcionalnost porodice, emocionalnu zanemarenost, bolest roditelja, razvod, smrt ili gubitak roditelja, ili nedostatak podrške i prisutnosti odraslih koji bi trebali preuzeti brigu o djetetu umjesto da dijete preuzima brigu o njima. Roditelji parentifikovane djece su često emocionalno nedostupni ili pate od različitih mentalnih poteškoća, ponekad su skloni zloupotrebi psihoaktivnih supstanci, fizičkom i psihičkom nasilju.
U svim ovim slučajevima dijete gubi sigurnu bazu i odraslu osobu kojoj može da se obrati za pomoć, podršku i razumijevanje te izostaje zadovoljenje bazičnih potreba djeteta.
Koje su posljedice parentifikacije?
S obzirom na to da su parentifikovana djeca često “odrasla preko noći” posljedice na njihovo mentalno zdravlje su gotovo neizbježne. Parentifikacija može imati negativne posljedice na emocionalni, socijalni i psihološki razvoj djeteta. Dijete može osjećati preveliku odgovornost, preopterećenost, gubitak djetinjstva i probleme u izražavanju i obradi emocija. Kasnije u odraslom dobu može doživjeti poteškoće u razvoju vlastitog identiteta, izgradnji zdravih partnerskih odnosa i postizanju samostalnosti i nezavisnosti, kao i iskustiti različite probleme sa mentalnim zdravljem.
Koje su parentifikacijske uloge?
Kako u svom radu navodi Puljic D. (2021) više je parentifikacijskih uloga koje dijete može zauzeti.
1. NJEGOVATELJ Boszormenyi-Nagy (1973) razlikuje uloge očite brige i one praktikovane na skriveniji način. Primjer očite brige je situacija gdje dijete mora pozvati hitnu pomoć jer njegova majka leži na podu uslijed predoziranja psihoaktivnim tvarima. Međutim, djetetova briga se može iskazati i na skriveniji način. Primjerice, dijete osjeća dužnost intervenirati u odnos svojih roditelja kako bi se izbjeglo njihovo razdavanje. (Haxhe, 2016) O iskustvu njegovatelja je pisao i Bowlby (1977, prema Haxhe, 2016): Od ranog djetinjstva, osoba koja se razvija na ovaj način otkrila je kako su jedini odnosi u kojima može osjetiti bliskost oni u kojima mora biti njegovatelj te jedina briga koju može dobiti je briga koju sama sebi pruža.
2. ŽRTVENO JANJE Žrtveno janje prisiljeno je preuzeti na sebe odgovornost za tuđe pogreške. Nerijetko su roditelji „žrtvenog janjeta“ sami bili zlostavljani, napušteni ili zanemareni. Kada postanu roditelji, žele ispraviti pogreške svojih roditelja, pružiti svojoj djeci sve što im je nedostajalo odrastajući. Također, nesvjesno očekuju od vlastitog djeteta da ispuni njihove nezadovoljene potrebe. Suočeno s ovim „nemogućim zadatkom“ jedino što dijete može je razočarati roditelja. Kako roditelji obično ostanu nesvjesni težine vlastitih očekivanja, dijete počinju doživljavati nezahvalnim, agresivnim i nespremnim pružiti im ljubav. Opisano ponašanje nerijetko prisiljava roditelje da se suoče s vlastitim ranim iskustvima. (Haxhe, 2016)
3. SAVRŠENO DIJETE „Savršeno dijete“ ili „dobro dijete“ je dijete koje nikad ne brine roditelja i pruža mu zadovoljstvo. Roditelji ga često opisuju modelom uspješnosti. No, Boszormenyi-Nagy (1973) upozorava kako je u pitanju samo djetetova „fasada“, iza koje se dijete bori s osjećajima praznine, emocionalne iscrpljenosti ili depresije. Kako dijete već u ranoj dobi shvati da su njegovi roditelji vrlo ranjivi, počinje skrivati vlastite misli i osjećaje poput straha, bijesa i anksioznosti. Tako dijete pokušava zaštiti roditelja, po cijenu velikog prostora unutrašnje usamljenosti (Haxhe, 2016).
4. INFANTILIZACIJA Riječ je o neočekivanom, često neprepoznatom obliku parentifikacije, gdje djeca odrastu s prekomjernim manjkom odgovornosti (Cade, 1989, prema DiCaccavo, 2006). Navedeni fenomen Jurković (1997) objašnjava ponašanjem parentificiranih roditelja koji nastoje nadoknaditi nebrigu o njima samima pretjeranom brigom i infantilizacijom svoje djece. Stalne potrebe koje infantilizirano dijete izražava parentificiranom roditelju pružaju osjećaj vrijednosti i korisnosti, čime „popunjava praznine“ vlastitog djetinjstva (Haxhe, 2016). Uskraćujući djeci priliku za razvoj vlastite odgovornosti i osamostaljenje od roditelja, ti pojedinci kasnije u životu razviju osjećaj krivnje i dužnosti da sada oni skrbe o drugima (Lackie, 1983, prema DiCaccavo, 2006).
Ukoliko prezpoznajte da ste parentifikovano dijete i želite sa nekim obraditi svoja neprijatna i bolna iskustva budite slobodni da nam se javite.
Pogledaj:
