Smrt je konačna odrednica svih živih bića i ne postoji način da ju izbjegnemo. Svi smo svjesni te činjenice, ali je ponekad teško da ju prihvatimo i onda znajući da ne možemo izbjeći smrt izbjegavamo razgovor o istoj („ćuti da nas smrt ne čuje“). Kao da možemo na taj način uticati da ona „ne dodje“. Svako živo biće u nekom periodu života doživi smrt bliske ili manje bliske osobe. Većini je teško da o tome razgovara sa odraslima, a još teže sa djecom što je potpuno u redu. Takav razgovor može biti težak i osjetljiv, ali je veoma važan. Mnogima je teško da o smrti razgovaraju sa djecom jer smatraju da oni to ne mogu shvatiti, razumjeti, doživjeti, da bi ih razgovor mogao opteretiti ili da bi neke spoznaje mogle negativno uticati na njihov psihički razvoj.
Da li je to zaista tako?
Dijete se često suočava sa pojmom smrti jer živimo u svijetu u kojem se po zakonima prirode stvari odvijaju na taj način. Smjenjuju se život i smrt. To se ne odnosi uvijek na umiranje bliskih osoba iz okruženja. Može se desiti da dijete ugleda mrtvog insekta ili životinju u prirodi ili da pronađe u kući mrtvog pauka ili muhu, da mu ugine kućni ljubimac, da gleda crtani ili dječiji film u kojem neko umire, pojam smrti se provlači kroz gotovo sve bajke…
Naravno da se to ne može porediti sa smrću osobe ili bliskog člana porodice, ali mi ovdje govorimo o pojmu smrti.
Kako pokrenuti razgovor o smrti?
Razgovor o smrti se ne bi trebao nametati djetetu u smislu da roditelj pred sebe postavi očekivanje ili zadatak da dijete mora informisati ili pripremiti, da mora što prije obaviti ovaj razgovor te ga pokretati kada nije usko vezan uz neku situaciju kao npr. smrt poznate osobe u okruženju, smrt kućnog ljubimca, smrt bliske osobe ili onda kada nije potaknut od strane samog djeteta, a to se može vrlo lako prepoznati jer će dijete početi da postavlja pitanja vezana uz datu temu…
Dakle, važno je da se razgovor pokrene onda kada je vezan uz situaciju ili onda kada dolazi iz dječije znatiželje ili interesovanja da se o tome govori.
Razgovor o smrti se najčešće ne završava jednim razgovorom ili sa par odgovora na pitanja od strane djeteta. Dijete se često zainteresuje za neku određenu temu, postavlja određena pitanja i integriše nove informacije u svoj kognitivni sistem. Djeca znaju kolika količina informacija je dovoljna i zato je važno ne zatrpavati ih sa opširnom ili nejasnom pričom.
U interakciji sa djecom možete uočiti kako se dijete zainteresuje za neku temu i to traje određeno vrijeme, zatim se prebacuje na neku drugu temu, a na prethodnu se ponovo vraća nakon nekog vremena. Na taj način djeca uče o svemu nepoznatom što su zatekli kada su došli na ovaj svijet. Pustite ih da uče svojim tempom, svako dijete ima svoj vlastiti tempo spoznaje.
Potpuno je očekivano da će se priča o smrti započeti i da će se dijete vraćati i na priču o ovoj temi, a uloga roditelja je da bude tu za njega i pruži iskrene informacije.
Važno je još jednom naglasiti da dijete nema informacije o ovoj temi, da su mu nove i nepoznate i da je iz tog razloga važno iskreno i otvoreno pristupiti ovom razgovoru.
Ukoliko roditelj ne zna odgovor na neko pitanje ili nema dovoljno informacija sasvim je u redu reći djetetu: „Ne znam trenutno/nemam tu informaciju trenutno, ali čim saznam ja ću podijeliti sa tobom“.
Šta kada se pokrene razgovor o smrti?
Kada se pokrene razgovor o smrti i umiranju važno je otvoreno i iskreno komunicirati sa djetetom. Ukoliko se to dešava u periodu kada je roditelj doživio blizak gubitak voljene osobe može mu biti dosta teže da pod jakim emocijama i doživljajima razgovara sa djetetom, ali je jednako važno ukoliko dijete želi da se o tome govori.
Od uzrasta djeteta zavisi i prilagođavanje samog razgovora. Neka djeca u svom iskustvu imaju doživljaj gubitka bliskih osoba ranije od druge djece, te ukoliko im je pojam smrti objašnjen na konkretan način oni ga mogu u potpunosti razumjeti.
Bilo bi poželjno da djeca dobijaju kratke i jasne odgovore koji nisu apstraktni kao npr. „Smrt znači da je tijelo osobe prestalo raditi kao što je radilo dok je osoba bila živa“ „Osobu više ništa ne boli, ona više ne može disati, jesti ili spavati“; „Kada osoba umre ona nema osjećanja ni potrebe“…
Zašto izbjegavati apstraktne pojmove kada govorimo o smrti?
Važno je da se izbjegavaju apstraktni i nejasni pojmovi, priče koje liče na bajke kao npr. „Zaspala je“; „Otišla je u bolnicu“; „Otišao je na dugo putovanje“; „Otišla je sa anđelima“; „Sada živi na nebu/oblaku“… uzevši u obzir da djeca misle konkretno kada im kažemo npr. „zaspala je“ ona mogu pomisliti da je opasno i nesigurno zaspati jer to može značiti da se više nećemo moći probuditi ili mogu vjerovati i nadati se da će se umrli ipak probuditi iz sna jer svakodnevno u iskustvu imaju buđenje iz sna. Ukoliko smrt povezujemo sa bolnicom djeca mogu razviti strah od odlaska u bolnicu ili kod doktora jer ih tamo „čeka smrt“, kada trebate ići na putovanje mogu strahovati da se nećete vratiti jer se nije vratio neko blizak ko je otišao na dugo putovanje, mogu imati utisak da ih umrla osoba promatra sa neba u njihovim aktivnostima jer ona sada živi na oblaku, mogu očekivati da osoba sa oblaka ponovo dođe živjeti na zemlju i slično…
Važno je slijediti njihovu znatiželju i odgovarati na pitanja onako kako ih djeca postavljaju istovremeno obraćajući pažnju na njihovo razumijevanje koje zavisi od samog uzrasta djeteta. Obratite pažnju na njihova osjećanja kada se o tome govori. Budite pažljivi i strpljivi osluškujući djetetove emocionalne i saznajne potrebe.
Ukoliko se ova tema pokreće kada se desila smrt bliskog člana porodice možete sa djetom iskomuncirati kako ste se osjećali i šta se desilo npr. „Kada je umro… bila sam jako tužna, njegovo srce je oslabilo i prestalo je raditi, on sada više ništa ne osjeća…“
Ako dijete pita gdje je sada ta osoba možete dati odgovor u skladu sa vašom religijom i tradicijom npr. „Njegovo tijelo se sada nalazi na groblju“, ako dijete pita šta je to groblje objasnite mu da je to mjesto gdje se pokapaju tijela umrlih i da ih mi više ne možemo vidjeti, čuti, zagrliti, provoditi vrijeme sa njima, ali da imamo sjećanja na njih te možete asocirati neko sjećanje ukoliko je dijete poznavalo osobu.
Šta kad dijete pita da li će ono umrijeti?
Djeca mogu pitati hoće li ona umrijeti, ovo pitanje roditeljima može izazvati veliki stepen nelagode, ali se i dalje držimo istog principa iskrenosti. Roditelj može reći da hoće jer sva živa bića umiru, ali da će se to desiti za dosta dosta vremena. Može pitati da li ćete vi umrijeti gdje je takođe važno reći da hoćete, ali da se nadate da ćete dugo dugo živjeti zajedno i da dosta ljudi dugo živi zajedno i ostari zajedno.
Djeca uzrasta od 4. do 6. godine teže razumiju da je smrt nepovratan proces, da važi za sve, da su sva živa bića smrtna… nakon toga oni to počinju postepeno shvaćati ukoliko se sa njima o tome iskreno i otvoreno razgovara.
Upamtite, iskrenost, otvorenost i osluškivanje dječijih pitanja i praćenje emocionalnih reakcija će vas prirodno voditi kroz razgovor o ovoj poprilično teškoj temi.
Za djecu je važno da imaju istinite informacije i da imaju povjerenje u roditelje, možete im govoriti neistine, ali će se oni u nekom periodu života svakako suočiti sa istinom, a onda je to dosta teži i bolniji put spoznaje.
Pogledaj:
