Briga o sopstvenom izgledu i potreba za uljepšavanjem, dio su svakodnevne rutine većine ljudi. Ove aktivnosti počinju da se javljaju i dolaze do izražaja upravo sa periodom adolescencije. Adolescenti su naročito osjetljivi na svoj spoljašnji izgled i mnogo vremena i pažnje posvećuju tome. Konstantno su zabrinuti za svoj izgled, neumorno se porede sa vršnjacima, sa licima sa javne scene, društvenih mreža i vrlo često puno vremena provode pred ogledalom dotjerujući se. Pa ipak, nikako nisu zadovoljni, stalno pronalaze mane, ne vide puno toga lijepog na sebi i svoje društvene, a naročito one ljubavne neuspjehe, pripisuju upravo tim nedostacima fizičkog izgleda. Možemo reći da je ovo i prirodan proces odrastanja jer tinejdžeri prolaze kroz jedan turbulentan period i fizičkih i emocionalnih promjena.
Međutim, kako odrastamo i postajemo zreliji, mijenjaju se i naša razmišljanja, naše vrijednosti i vrednovanje fizičkog izgleda samo u svrhu ljepote. Počinjemo prvenstveno sebe, a i svoje tijelo, više da cijenimo i prihvatamo onakvim kakvi jeste, i sa nedostacima i sa određenim odlikama i prednostima. Ipak, uticaj savremenih tehnologija, društvenih mreža koje nas svakodnevno bombarduju preidealizovanim uzorima ljepote kod nekih osoba mogu da poljuljaju ionako krhko samopouzdanje.
Javlja se sumnja, osjećaj nesigurnosti u svoju ljepotu, briga za mišljenje drugih i počinje borba sa virtulenim protivnikom i borba sa samim sobom. Ispočetka to kreće sa upotrebom različitih kozmetičkih proizvoda, stalnim posjetama salonima ljepote, pretjeranim odlascima u teretane, a sve s ciljem da se osoba privremeno bolje osjeća u vlastitoj koži. A kada svi ti postupci ne daju željene rezultate koje sama osoba očekuje onda se pribjegava i estetskim hirurškim zahvatima.
Nekada su te hirurške korekcije zaista opravdane, i ne rade se samo isključivo iz estetskih razloga nego uglavnom zdravstvenih, ali kada stalne „popravke“ postanu nekontrolisane i prerastu u zavisnost onda se radi ne samo o fizičkom problemu nego duboko emocionalnoj patnji.
Stručnjaci, upravo taj strah od ružnoće, neprihvatanja sopstvenog izgleda i tijela kao takvog, stalnu potreba za uljepšavanjem nazivaju tjelesni dismorfični poremećaj ili dismorfobija (BDD).
Važno je napomenuti da dismorfobija nije trenutna nesigurnost ili pak samo nezadovoljstvo sopstvenim izgledom. Ovaj poremećaj karakterišu stalne opsesivne misli o percepciji sopstvenog izgleda, a kao posljedica takvih misli vrlo često se javlja anksioznost, tjeskoba pa čak i depresija.
Osobe sa dismorfobijom, kao odgovor na te opsesivne misli, često provode jako puno vremena ispred ogledala, tražeći savjete drugih, a na kraju i medicinsku intervenciju. Svi pokušaji bliskih ljudi da razuvjere osobu o nedostacima njihovog izgleda ne daju rezultate, jer oni imaju uvijek nove dokaze koliko je njihova percepcija ispravna i nerijetko ulaze u konflikte jer smatraju da su neshvaćeni od njima dragih ljudi. Sve to uveliko utiče na kvalitet života osobe.
Zbog svega navedenog, osobe koje pate od ovog poremećaja, počinju izbjegavati i društvene situacije, povlače se jer u osnovi leži strah od ismijavanja njihovog izgleda.
Šta leži u osnovi ovog poremećaja?
Neki najčešći uzroci ovog poremećaja su svakako nisko samopouzdanje i samopoštovanje osobe kao i duboko ukorijenjen osjećaj nezadovoljstva sopstvenim izgledom. Osim toga, tu je i perfekcionizam koji ne ostavlja prostora za nesavršenosti. Nerijetko se ovaj poremećaj može vezivati i za određene traume iz prošlosti ili djetinjstva koje mogu biti okidač dismorfobiji. Kod osoba koje su bile izložene raznim pritiscima mogu se razviti odmažuća uvjerenja o sopstvenom izgledu koja u svakom slučaju odmažu osobi da vodi jedan smislen i kvalitetan život.
Šta kad uljepšavanje postane zavisnost?
Sa ovim problemom podjednako se suočavaju i osobe muškog i ženskog pola. Identifikovanje ovog problema započinje mnogo ranije od strane bliskih osoba ali procjena i razgovor sa stručnim licem u stvari daje konačnu i pravu dijagnozu. Kao i kod većine drugih zavisnosti neophodan je holistički pristup u prevazilaženju ovog problema. Tu prije svega podrazumijevamo i psihoterapijski rad gdje kognitivno bihejvioralna terapija radi na otkrivanju duboko ukorijenjenih uvjerenja koji vode u pogrešnu percepciju slike o sebi i neprihvatanja sopstvenog izgleda.
Promjena uvjerenja podrazumijeva i rad na emocionalnom planu gdje KBT nudi tehnike i vježbe za efikasno upravljanje emocijama i prevazilaženja emocionalnih poteškoća. U nekim slučajevima potrebna je i farmakoterapija.
Jako je važna podrška bliskih ljudi i okoline, a tamo gdje uslovi dozvoljavaju, i ljudi koji se nose sa istim ili sličnim problemom. I kao što smo mnogo puta čuli od naših klijenata, važno je pričati o problemu, važno je potražiti pomoć i podršku, osvijestiti neke druge perspektive, naučiti da naš izgled nije naša vrijednost. Svaki taj korak koji se napravi s ciljem prihvatanja sebe sa svim svojim vrlinama, odlikama, nesavršenostima je korak prema slobodi od okova dismorfobije.
