“Postoji slon u našoj sobi. Ogroman je i ne miče se pa ga je teško zaobići.
Ipak, provlačimo se pored njega, pitamo jedni druge: “Kako si?” – “Dobro sam!” i još takvih besmislenih pitanja.
Razgovaramo o vremenu.
Razgovaramo o poslu.
Razgovaramo o svemu osim o slonu koji leži usred sobe.
Postoji slon u našoj sobi. Svi znamo da je tamo. Dok razgovaramo mislimo o njemu. Stalno nam je u mislima.
Jer znaš, to je stvarno veliki slon.
Sve nas je prestrašio.
Ali mi ne razgovaramo o slonu u našoj sobi.
Molim te, reci njegovo ime! Molim te, ponovi njegovo ime! Molim te, ‘ajmo razgovarati o slonu u našoj sobi! Jer, ako razgovaramo o njegovoj smrti možda možemo govoriti i o njegovom životu.
Smijem li ti reći njegovo ime, a da ne okreneš glavu?
Jer ako ne smijem, onda me ostavljaš samog… sa slonom.. u sobi.”
(Nama) nepoznat autor
Smrt je neizbježan dio života, ali i dalje ostaje jedna od najizazovnijih tema za razgovor, posebno s djecom. Mnogi odrasli izbjegavaju ove razgovore, bojeći se da bi mogli izazvati tugu ili zbunjenost kod djece. Međutim, izbjegavanje razgovora o smrti može djeci oduzeti važne prilike za razumijevanje i obradu emocija i izgradnju otpornosti.
Zašto je značajan razgovor o smrti sa djecom?
Kada otvoreno i iskreno razgovaramo sa djecom o smrti, pomažemo im da shvate prirodan ciklus života i smrti, te na taj način smanjujemo osjećaj zbunjenosti i anksioznosti. Svako izbjegavanje razgovora ili navođenje netačnih i polovičnih informacija o smrti može dovesti do stvaranja nerealne slike i povećanih strahova. Pored toga, djeca baš kao i odrasli mogu da osjećaju tugu, ali ju možda izražavaju na drugačiji način. Poticanjem razgovora o smrti dajemo prostor djeci da izraze svoje emocije, da postave pitanja, da traže utjehu, ali i ono najvažnije, omogućavamo im da zajedno sa nama odraslima tuguju. Na taj način im šaljemo važnu poruku, da je ok da smo tužni, te da imamo dovoljno kapaciteta da se nosimo sa tom bolnom emocijom.
Kako razgovarati o smrti sa djecom?
Nekoliko je stvari na koje bi bilo dobro da obratimo pažnju kada započnemo razgovor sa djecom o gubitku. Važno je da budemo iskreni i jasni, te da naša objašnjenja prilagodimo uzrastu djeteta. Nije poželjno da koristimo apstraktne pojmove, posebno ako ih djeca ne mogu razumjeti, jer to samo može dovesti do dodatne zabune i straha. Pored toga, važno je da stvorimo sigurnu atmosferu u kojoj su djeca slobodna da postave pitanja i da dobiju adekvatan odgovor na njih. Skroz je u redu da na neka pitanja ne znamo da odgovorimo i da u tim trenucima to i kažemo djeci. Npr. „Nisam sigurna da ti sad mogu dati tačan odgovor na to pitanje, ali razmisliću pa ću ti odgovoriti“. Budite slobodni da sa djecom podijelite svoje emocije i da im pokažete na koji način se vi nosite sa teškim i neprijatnim emocijama, jer na taj način djecu na konkretnim primjerima učite kako mogu da traže podršku, ali i da budu sami sebi podrška. Razgovor o smrti s djecom može izgledati zastrašujuće, ali je ključni aspekt njihovog emocionalnog razvoja. Njegovanjem otvorenih i iskrenih razgovora o smrti osnažujemo djecu da razumiju, suočavaju se i na kraju prolaze kroz neizbježne izazove života s otpornošću i saosjećanjem. Zato prihvatimo ove razgovore kao prilike da njegujemo razumijevanje, empatiju i emocionalno blagostanje u narednoj generaciji.
Pogledaj: Da li sa djecom razgovarati o smrti?
