Prema statističkim podacima Agencije za statistiku u BiH sve je češći broj ljudi u našoj zemlji koji koriste lijekove za depresiju i anksioznost i generalno za probleme sa mentalnim zdravljem.
Zašto se to dešava?
Kakvo nam je danas mentalno zdravlje?
Da li i dalje ljudi imaju poteškoće da se obrate stručnim licima i brinu o svom mentalnom zdravlju?
Da li je i dalje u našem društvu prisutan stereotip da je onaj ko ide kod psihologa “lud”?
Šta nam govore ovi podaci?
Statistički podaci jasno ukazuju da su izazovi u vezi sa mentalnim zdravljem postali značajan dio našeg društva.
Moderan način života kakvom je izložen savremeni čovjek često sa sobom nosi različite izazove i stresore, promjene koje se dešavaju su jako brze i sve je više zahtijeva savremenog života koji se postavljalju pred osobu. Kada tome dodamo pritisak svakodnevnog života i življenja, zahtijeve za postizanjem visokih standarda, socioekonomsku nejednakost, kao i stalnu povezanost sa digitalnim svijetom gdje se obično sve prikazuje u najboljem svjetlu uz sveprisutnu stigmu u vezi sa mentalnim zdravljem jasno je koliko to zapravo može negativno uticati na traženje adekvatne psihološke pomoći i podrške čime se problemi sa mentalnim zdravljem samo pogoršavaju.
Kada govorimo o ovoj temi važno je naglasiti i veliki uticaj transgeneracijskog prenosa traume. Trauma nije samo ostavila duboke ožiljke na onima koji su bili direktno pogođeni nemilosrdnim ratnim dešavanjima na našim prostorima, već se nastavila prenositi i živjeti i kroz naredne generacije kroz mehanizme transgeneracijskog prenosa traume. Traumatična prošlost, kojoj je naše stanovništvo bilo direktno ili indirektno izloženo, može imati dugoročne negativne posljedice na mentalno zdravlje, uključujući povećan rizik od razvoja depresije i anksioznosti, a samim tim se povećava i upotreba antidepresiva.
Pandemija koronavirusa je donijela dodatne izazove za mentalno zdravlje stanovništva. Restrikcije, socijalna izolacija, ekonomska neizvjesnost i strah od bolesti, smrti i umiranja mogli su dodatno pogoršati postojeće mentalne probleme ili izazvati nove. Pored toga, uočava se da je u našoj zemlji pristup mentalnoj zdravstvenoj zaštiti ograničen zbog različitih faktora, uključujući nedostatak stručnjaka, nedovoljno finansiranje sistema zdravstvene zaštite i generalno stigmu koja okružuje mentalne bolesti. Tokom pandemije sve navedeno je bilo još dodatno otežano, što je svakako moglo dovesti i do veće upotrebe antidepresiva kao pristupačnijeg oblika terapije.
Uzimanje različite medikamentozne terapije u većini slučajeva ne rješava problem na duže staze, niti dolazi do dubinskog i suštinskog rada na problemima. Nemam ništa protiv uzimanja antidepresiva, nekada je korisno i smisleno kako bi klijent imao veće benefite od psihoterapijskog rada, ali generalno smatram da je psihoterapija i obraćanje stučnim licima za aktivan rad na problematici sastavni dio adekvatne brige o mentalnom zdravlju.
Kroz našu psihološku praksu smo, nažalost, uočili da i dalje postoje određeni stereotipi u vezi sa mentalnim zdravljem. Često na radionicama, gdje okupljamo veliki broj različitih uzrasnih kategorija, pitamo učesnike šta bi uradili ako se desi da slome ruku, bez izuzetka svako odgovara da bi posjetio odgovarajućeg doktora, kada to isto pitanje postavimo u vezi sa nekim problemom mentalnog zdravlja odgovori su znatno drugačiji. Ono što je važno naglasiti jeste da je briga o mentalnom zdravlju jednako važna kao i briga o fizičkom zdravlju i da zapravo ne možemo govoriti o dobrom zdravlju bez priče o mentalnom zdravlju.
Šta se može uraditi?
Jako je važno više prostora dati priči o mentalnom zdravlju od najranijeg uzrasta. Većina klijenata sa kojima radimo se tek kroz psihoterapiju prvi put susreće sa pričom o svom unutrašnjem svijetu, što je za njih do tada bila potpuna nepoznanica i smatrali su da sa njima postoji neki ozbiljan problem. To je potpuno očekivano jer ih niko nije tome učio. Od izuzetne je važnosti otvoreno govoriti o temi mentalnog zdravlja, još od najranijeg uzrasta, kako bismo smanjili stigmu povezanu sa mentalnim zdravljem. Psihoedukacija šire javnosti iz različitih oblasti mentalnog zdravlja svakako predstavlja značajan faktor koji bi dao doprinos smanjenju stigme. Osobe koje se suočavaju sa izazovima na polju mentalnog zdravlja trebaju adekvatnu pomoć i podršku koja im je lako dostupna, trebaju odgovarajuće resurse, trebaju ohrabrenje da se obrate stručnom licu za pomoć. Vjerujem da bi edukovanje šire javnosti u ovom polju imalo povoljan uticaj na razvoj veće osjetljivosti i saosjećanja koje bi bilo ključno u razumijevanju i pružanju pomoći osobama koje se suočavaju sa poteškoćama sa mentalnim zdravljem, tako bismo umjesto “tamo idu samo ludi” čuli znatno drugačije, toplije, više ohrabrujuće i saosjećajnije poruke.
Pogledaj: Zašto je mentalno zdravlje važno?
