Anksioznost je sama po sebi neprijatna emocija i potpuno je normalno i očekivano da ju želimo izbjeći, ali da li je to uvijek korisno i smisleno za nas?
Anksioznost nastaje kao odgovor na prijetnju za naše fizičko JA, ali i psihičko JA. Tada obično precjenjujemo događaj u budućnosti, a potcjenjujemo svoje sposobnosti da se sa istim nosimo. Nerijetko osoba koja pati od anksioznosti usvoji strategiju izbjegavanja situacija koje joj uzrokuju anksioznost. Ovdje bi bilo korisno razmisliti da li je situacija sama po sebi uzrok anksioznosti ili naše viđenje te situacije. Javni nastup, prilazak osobi koja nam se dopada, ulazak u lift, vožnja automobila… sve ove situacije svako od nas može doživjeti drugačije. Zapravo je tumačenje koje pridajemo tome odgovorno za anksioznost npr. neću moći podnijeti kada me osoba koja mi se dopada odbije, biće užasno ako doživim blokadu pred publikom, doživjeću saobraćajnu nesreću ako sjednem u automobil i slično. Sva ova katastrofična predviđanja pojačavaju anksioznost, a samim tim i našu želju da pobjegnemo tj. da se ne uspustimo u takve situacije jer smo u potpunosti povjerovali predikcijama vlastitog uma.
Zapamtite – naš um nema mogućnost da predviđa budućnost!
Ne vjerujete? Tražite da vam ponudi dobitnu kombinaciju za loto i javite nam.
Važno je naglasiti da se većina tih katastorfičnih scenarija u našim glavama zapravo nikada ne desi u realnosti.
Zašto je to onda problem?
Zato što mi gotovo uvijek, bez propitivanja, povjerujemo u istinitost predikcija našeg uma i to je zapravo ono što nas najviše uznemirava i sprječava da se upustimo u neku aktivnost ili situaciju. Te predikcije su uglavnom negativne i o nama samima. Lako povjerujemo da nemamo apsolutno nikakav kapacitet da se iznesemo sa težinom i složenošću same situacije, a nismo sebi dali priliku da vidimo da li je to zaista tako. Ukoliko ste primijetili da anksioznost postane manja kada izbjegavate da radite neke stvari koje su za vas smislene i važne to dugoročno nije dobro za vas.
Zašto?
Zato što sužavate vlastiti život i ne radite ono što je za vas smisleno, važno i vrijedno da biste izbjegli doživjeti anksioznost, koja jeste neprijatna emocija, ali je samo to, neprijatna.
Šta mozak zaključi tada?
Mozak pogrešno zaključi da smo se spasili.
“Zamisli samo šta bi bilo da se desilo to i to, bilo bi užasno, ne bismo mogli preživjeti, sjajno je da smo to izbjegli, sljedeći put ćemo isto tako”, mozak je dobio potkrepljenje, a vi se nalazite u začaranom krugu neživljenja vlastitog života.
Šta uraditi drugačije?
Postepeno i lagano se izlagati situaciji koja nas plaši. Kroz psihoterapiju u dogovoru sa psihoterapeutom osmišljavate niz manjih koraka u svrhu izlaganja. Psihoterapeut istovremeno vrši i psihoedukaciju kako biste znali da prepoznate i adekvatno tumačite i razumijete to što doživljavate. Vremenom umjesto izbjegavanja naučite što duže ostati u sitaciji koje se plašite istovremeno učeći svoj um da možete preživjeti, ne samo da možete preživjeti nego se u većini slučajeva i ne desi ništa strašno. Anksioznost, kao i svaka emocija, u jednom trenutku dostigne svoj vrhunac i onda se postepeno krene smanjivati, a vi radite ono što je za vas smisleno i važno. Učimo da možemo biti sa svojom anksioznošću bez obzira koliko neprijatna bila.
Šta još radimo da ne doživimo anksioznost?
Često možemo primjenjivati sigurnosna ponašanja, to su ponašanja koja nam na neki način pružaju osjećaj sigurnosti. Npr. uvijek uz sebe imati flašicu sa vodom, napuštati kuću samo uz pratnju naše sigurne osobe, umiti se hladnom vodom… ( pogledaj više na: Tajne paničnih napada- izbjegavajuća ponašanja). Možda na prvu djeluje da takva ponašanja imaju smisla jer kratkoročno stvaraju doživljaj olakšanja, ali dugoročno održavaju, a ponekad i pojačavaju anksioznost jer nas sprečavaju u tome da shvatimo da se ništa loše ne bi desilo i da ih ne sprovodimo. Anksioznost bi trajala jedno vrijeme i spontano prošla i bez sigurnosnih ponašanja. Što je više ovih sigurnosnih ponašanja i strategija stvara se utisak da je situacija sve strašnija i komplikovanija i da moramo sve ovo poduzeti jer će se inače desiti nešto strašno, a u realnosti tu našu hipotezu zapravo nikada nismo testirali. Sprovođenje ovih ponašanja bez izuzetka samo po sebi stvara dodatni pritisak i opterećenje.
Ukoliko vam treba pomoć i podrška kako biste uspostavili prijateljski odnos sa svojom anksioznošću budite slobodni da nam pišete.
