„Svaki put kada osjetim da će napad krenuti imam potrebu da odmah nešto uradim, da odem iz te situacije, najčešće izađem na svjež vazduh pa mi odmah bude malo lakše, zatim uzimam telefon i zovem svoju sigurnu osobu i pričam joj kako mi je, ona me tješi i pomaže mi da preživim taj horor ili gledam nešto što mi okupira um. Generalno u takvim situacijama telefon mora biti uz mene jer me spasi, ne znam bolji način da to opišem. Ne mogu zamisliti šta bi se desilo da ga nemam uz sebe u tim kritičnim momentima. Uvijek uz sebe imam bar dva punjača, u slučaju da jedan prestane raditi“ (I.Ž.)
„Svako jutro sebi pravim limunadu, ali na malo specifičan način. Naveče jedna flašica ide u frižider kako bi se voda ohladila. Ujutru u nju dodam limun i nju pijem u drugoj polovini dana, a jedna je na sobnoj temperaturi, nju pijem u prvoj polovini dana. Flašicu koju nosim za drugu polovinu dana dobro omotam alu folijom kako bi ostala hladna. Hladna limunada je moj spas, da toga nema bog zna šta bi sa mnom bilo u tim momentima, ja bih poludjela od ovoga. Flašice su uvijek sa mnom u blizini, u mojoj torbi ili torbi od laptopa, trudim se i torbe držati na hladnom. Drugi dio dana je dosta stresniji pa je zato važno da limunada bude hladna“ (A.B.)
Napomena: Dijelovi priča su objavljeni uz saglasnost klijenata
Ovdje možemo vidjeti slikovit opis dva izbjegavajuća ponašanja klijenata koji se javljaju na terapiju povodom učestalog doživljavanja paničnih napada koji im remete kvalitet života. Možete primijetiti da su čak i opisani „mali rituali“ sprječavanja „katastrofe“ sami po sebi iscrpljujući, često zahtjevaju vrijeme, opsežnu pripremu i poptuni fokus u toku dana je na tome da sve „bude pod kontrolom“, da sve „bude osigurano“ u slučaju nadolazeće katastrofe. To praktično znači da smo bez obzira na izbjegavajuća ponašanja konstantno napeti.
Šta su to izbjegavajuća ponašanja?
To su sva ona ponašanja koja sprovodimo kako bismo izbjegli situacije u kojima se osjećamo ugroženo mislima, emocijama, tjelesnim senazaijama… u ovom slučaju kako bismo izbjegli doživljavanje napada panike. Mi obično percipiramo neku tjelesnu senzaciju i protumačimo ju kao siguran znak nadolazeće opasnosti, tada se često okinu katastrofična predviđanja ishoda paničnog napada, kao npr. doživjeću srčani udar, ugušiću se, ostajem bez vida, ludim, dobijam izliv krvi na mozak… Zaključak je najčešće da se dešava ili će se uskoro desiti nešto strašno, a ja nemam kapacitete da to podnesem, užasno je i nepodnošljivo! S obzirom da smo povjerovali da nam slijedi neka neizbiježna katastrofa možemo pokušati da se spasimo tako što ćemo spriječiti tu „katastrofu“ sprovodeći neka od izbjegavajućih ponašanja.
Možemo pobjeći iz sitacije (iz tržnog centra, sa sastanka, iz autobusa, iz lifta, frizerskog salona…), tražiti svjež vazduh otvaranjem prozora ili izlaženjem vani, uzeti čašu vode, pozvati nekoga, sprovesti različite distrakcije (pojačati tv, pojačati muziku, pjevušiti), provoditi neku ritualnu aktivnost da se spriječi panični napad, leći, nasloniti se uz zid, uvijek imati sigurnu osobu uz sebe, konstantno skenirati svoje tijelo u potrazi za dokazom da je sve ok (da li srce kuca „normalno“, da li dišem pravilno, mogu li izgovarati riječi, vidim li dobro…), truditi se da uvijek jedemo zdravo, da spavamo tačno određen broj sati, nosimo laganu i prozračnu odjeću, izbjegavamo određenu vrstu hrane ili pića, tople prostorije, pokušaj uspostavljanja kontrole nad simptomima dubokim disanjem… Lista izbjegavajućih ponašanja je poprilično dugačka i šarenolika.
Možemo sprovoditi samo jedno izbjegavajuće ponašanje ili više njih, suština je ista, a to je da uvijek zaključimo: „Ko zna šta bi se desilo da nisam ovo uradio/la“. Svaki sljedeći put kada se javi neki od simptoma paničnog napada mi ćemo ponavljati sigurna ili izbjegavajuća ponašanja iz prostog razloga jer vjerujemo da su nam ona pomogla da izbjegnemo katastrofu.
Šta to dalje znači?
Da nas upravo ona sprječavaju da naučimo da budemo sa svojim neprijatnim senzacijama i emocijama i da ne uradimo ništa da spriječimo „katastrofu“.
Zašto?
Zato što katastrofa ne bi ni nastupila, tjelesne senzacije bi prošle i bez sprovođenja sigurnog ponašanja. Ne bi se desilo ništa katastrofalno, bez obzira koliko je nama teško povjerovati u to. Anksioznost bi vremenom prošla, kao i svaka emocija koju pustimo da bude sa nama bez opiranja i bez obzira koliko bila neprijatna. To jeste teško, ali je jako važno.
Zašto je to važno?
Zato što sigurna ponašanja igraju veliku ulogu u produbljivanju i održavanju paničnih napada, utiču na kvalitet života i ponekad vode i u agorafobiju udruženu sa paničnim poremećajem (strah od napuštanja kuće, strah od boravka u gužvi…pa ograničavamo svoje kretanje, a samim tim sužavamo život). Svaki put kada pobjegnemo u izbjegavajuće ponašanje potkrijepimo svoj mozak koji lako zaključi da smo uradili sjajnu stvari i ko zna šta bi sa nama bilo da nismo uradili ovo ili ono. Svaki put kada ostanemo u situaciji koja je za nas neprijatna i teška šaljemo poruku svom mozgu da je sve ok, neće se ništa katastrofalno desiti, neprijatnost će trajati jedno vrijeme i proći, jeste neprijatno i teško, ali nije užasno, ja ovo mogu podnijeti, ne moram ništa uraditi da to zaustavim, ako se usudim pustiti i panični napad će vremenom pustiti mene.
Ukoliko smatrate da ne možete sami da se nosite sa navedenom problematikom, pomoć i podršku uvijek možete pronaći i u psihoterapji. Psihoterpija koju sprovodimo u našem savjetovalištu se pokazala kao veoma uspješan tretman kod doživljavanja paničnih napada.
Pogledaj:
