Na početku psihoterapijskih susreta kada postavljamo ciljeve terapijskog rada jedan klijent izvještava kako bi jedan od ciljeva svakako bio da opet bude onaj stari.
Na pitanje kakav je onaj stari, odgovara da taj stari nema problema koje on trenutno ima, čak i kada ima zna se nositi sa njima, da nije “previše emotivan”, da zna vješto prikriti svoje emocije, da nikada niko nije vidio kako se stvarno osjeća i taj stari je povodom toga imao “jačinu” i “ugled u društvu” te se lakše snalazio u svijetu kada je uspijevao eliminisati emocionalni dio sebe…
Dok izvještava o starom ja kod klijenta je primjetna zabrinutost i sjeta povodom mogućnosti da se taj stari ne bi mogao vratiti, a da mu se ovaj sadašnji ja nikako ne dopada.
Zašto ne mogu biti onaj stari?
Ispitujemo šta je u tom starom ja bilo nefunkcionalno i zašto takvo vidjenje nije bilo održivo na duže staze.
Razmislite da li je “onaj stari ja” mogao dugoročno bez posljedica da održi takva ponašanja i vidjenja sebe, drugih i svijeta?
Koliko mu je stavljanje maske svakodnevno crpilo energiju i koliko je samo truda, borbe i napora ulagao da maska “jačine” nikada ne padne?
Stari ja je uporno težio da kontroliše ono što nije u njegovoj moći kontrole, to mu je istovremeno crpilo energiju, snagu i vrijeme, a pred sebe je postavljao zahtjev da mora biti jak i da mora znati kontrolisati vlastite emocije. Kako klijent navodi vremenom se počelo sve raspadati kao kula od karata i emocije su bivale sve jače “maska je sve više padala”. Nije mu se dopadalo to što vidi ispod maske te je odlučio da se javi na psihoterapiju kako bi naučio biti onaj stari.
Kroz susrete pažljivo, strpljivo i saosjećajno ne učimo da bude stari ja nego učimo od starog ja i prihvatamo da je reagovao najbolje što je znao, uvidjamo nove perspektive i poglede, identifikujemo sva odmažuća i čvrsto ukorijenjena uvjerenja. Kroz vrijeme svjedočimo jednom procesu rasta i promjene.
Nedavno klijent izvještava:
“Tek sada jasno vidim mjesto i vrijeme u kojem je stari ja živio, razumijem ga, a toliko sam bio bijesan na njega što je izgubio snagu. Imam utisak kao da sve to što je bilo sada posmatram drugim očima, a nisam vjerovao da je to moguće. Mogu da se ponovo vratim tamo odakle sam krenuo, ali više ništa od toga ne doživljavam onako kako bih sigurno doživljavao da sam odlučio da nikada ne krenem, da ostanem i da se borim unaprijed osudjen na poraz. Išao sam naprijed, a svaki atom mene je vrištao vrati se, e to je snaga.”
B.K.
Pogledaj još:
