Svako ljudsko biće u nekom periodu života neminovno prolazi kroz težak i bolan period, barem jednom u najboljem slučaju, ali to se najčešće dešava puno više nego jednom pa je očekivano da je većina nas već imala u iskustvu kako je to biti nekome podrška, ali i kako izgleda kada je neko nama podrška u teškom periodu.
To mogu biti različiti gubici bliskih i značajnih drugih, prekidi značajnih veza, napuštanje, razočarenje, doživljavanje neuspjeha i padova na nama važnim poljima, bolest nas samih ili nama bliskih ljudi, dakle, sva ona neprijatna, teška i bolna iskustva…
S obzirom na to da su takva iskustva po prirodi dio života onda je velika vjerovatnoća da će neko nama važan i značajan u nekom periodu života prolaziti kroz nešto slično, a mi ćemo biti tu.
Kako često reagujemo kada smo suočeni sa patnjom druge osobe?
Po prirodi imamo sklonost da izbjegavamo doživljavanje neprijatnosti, čak i kada se ne radi direktno o nama samima i našim bolnim iskustvima. Bez obzira što pružamo emocionalnu utjehu, a nismo osoba kojoj je potrebna emocionalna utjeha možemo iskustiti neprijatnost. Tada često iz najbolje namjere i želje da što prije osobi pomognemo i „izvučemo“ ju iz bola i patnje poduzimamo sve kako bismo ponudili instant rješenje za oporavak i povratak na staro, ali nažalost to ne funkcioniše na taj način.
Ponekad nam je teško biti uz osobu koja doživljava neprijatne emocije jer ni mi sami nismo učili kako da budemo ok sa vlastitim neprijatim emocijama i takvo iskustvo nas naprosto preplavi i želimo da što prije nestane.
U tim namjerama možemo posegnuti za „magičnim“ rečenicama, poput „daj nije to ništa“; „ma meni je bilo 100 puta gore“; „pa nije smak svijeta“; „pretjerano reaguješ“ ; „ajde razvedri se“; „sve je u redu“; „prestani plakati“…
Prije nego izgovorite bilo koju rečenicu iz magičnog seta zaustavite se na trenutak i razmislite:
Da sam ja sada na njegovom/nom mjestu šta bi mi trebalo?
Kako onda da budem tu uz osobu?
Ukoliko ste razmislili o gore postavljenom pitanju onda ste sigurno djelimično i došli do odgovora. Kada je osobi teško potrebno je da ju neko vidi, čuje i razumije i da se ne plaši njenih emocija. Emocije su teške, bolne i stvarne i u trenutku doživljavanja imaju potpuni smisao i svrhu. Koristeći „magične“ rečenice radimo upravo suprotno, ne validiramo emocionalno stanje druge osobe nego ga obezvrijeđujemo i umanjujemo, a onda često osobi bude još teže.
Sa poštovanjem i uvažavanjem, što mirnijim tonom možemo postavljati kratka i direktna pitanja: „Šta ti treba sada?“; „Šta želiš da uradim?“; „Kako mogu da ti pomognem“…
Uputiti kratke i jasne poruke podrške i razumijevanja: „Razumijem da ti je teško sada“; „Slobodno se isplači“…
Ponekad osoba ne želi ništa reći, želi tišinu, našu prisutnost i zagrljaj te joj to možemo i pružiti, verbalizovali ili ne, poruka je jasna „Tu sam uz tebe i za tebe“…
Ukoliko procijenite da osoba dugo pati, da ne može vremenom prihvatiti datu realnost, da uporno priča iste priče prežvakujući neprijatan događaj dok je istovremeno zaglavljena u prošlosti ili uplašena od budućnosti, te je konstantno sniženog raspoloženja jedan od vidova podrške i pomoći može biti i otvoreno dijeljenje prepoznatih stanja sa osobom i ljubazno upućivanje osobe da potraži stručnu pomoć i podršku u vidu psihoterapije.
“Stalo mi je do tebe, vidim da ti je teško, moji kapaciteti da ti pružim pomoć su ogrančeni, razmisli o tome da porazgovaraš sa psihoterpeutom, ja ću uvijek biti tvoja podrška.”
Pogledaj:
