“Ljubav ne treba da boli” stoji istetovirano na desnoj ruci, onoj bliže srcu, kao trajni podsjetnik na jednu važnu životnu lekciju koju sam uz dosta muke naučila. Nisam to znala, godinama sam bila uvjerena da “što jače boli, to se više voli”. Godinama sam i živjela to uvjerenje i bila u takvim partnerskim odnosima.
Dvije iscrpne, mučne, bolne, dugotrajne partnerske veze su oblikovale moje rane dvadesete i pustile svoje toksične i jake korijene sve do četrdesetih. Provela sam dvije decenije gušeći se u pokušaju da popravim nepopravljivo. A moji izabranici kao pravljeni u istom kalupu, od istog materijala, u početku bajka, kasnije noćna mora koju sam pristala živjeti u realnosti iz dana u dan.
Manipulacije, vječni osjećaj krivice, sumnja u vlastiti razum, svađa kao sastavni dio komunikacije, ljubomora, posesivnost, dramatični “prekidi”, još dramatičnija vraćanja na staro, bila sam prevarena više puta, a još gore od toga jeste što sam potpuno svjesno oprostila više puta.
Danas znam da sam opraštala iz dječijeg straha da me ne napuste i odbace. Mala djevojčica u meni je opraštala i ja sam kroz psihoterapiju oprostila njoj. Bilo mi je poslije svega jako teško da ju čujem, vidim, razumijem i zagrlim.
Dovodila sam u pitanja sve što jesam, a kada bih sabirala sve što jesam rezultat je uvijek bio nula. Nije postojalo ništa na svijetu što bi me uvjerilo da ja zaslužujem drugačije, da zaslužujem biti srećna, da zaslužujem drugačiji tretman i ophođenje, svu svoju energiju sam usmjeravala u popravljanje nečega, a iskreno da vam kažem nisam ni ja znala tačno čega, nisam čak znala ni odakle početi, gdje najviše gori jer je gorjelo na sve strane, a ja sam u ruci sve vrijeme imala upaljač. Što je više bilo prostora za “rad” to sam se ja više osjećala vrijednom i korisnom, kao da doprinosim nečemu značajnom.
Znam da sam više puta iluzorno popravljala tešku realnost samo zamišljajući kako bi moglo biti da je drugačije i uzdala se da će sigurno biti, a nikada nije bilo. Baš suprotno, toksičnost koju sam živjela je iz dana u dan postajala sve jača, ljigavija, teža, tamnija i obuhvatala me cijelu, kao neko čudovište.
Upravljač za kontrolu vlastitog života definitivno nije bio u mojim rukama, a ja ga nisam ni tražila, samo sam pustila.
Naknadno sam shvatila još jednu važnu stvar, oduvijek su me privlačili “loši momci”. Sve što je loše po mene, haotično, dramatično, nepredvidivo, emocionalno iscrpljujuće i neizvijesno meni je privlačno. Tu sam imala “posla” i bila sam na poznatom teretnu. Sve suprotno od toga je nezanimljivo, monotono, dosadno, čak na trenutke i čudno, neprirodno.
Kako sam samo, kao dobra vila, preuzimala odgovornost za živote “loših momaka” dok sam istovremeno zanemarivala odgovornost prema sopstvenom životu. To da dobra vila brine o nekome ko je na neki način “oštećen” je bila njena životna misija, suština i svrha. Bez tog vrhovnog zadatka nije bilo ni nje, bar je vjerovala u to.
Vremenom koje uključuje iscrpno i teško kopanje po dubokim slojevima sebe zapravo shvatiš da niko nikada nije adekvatno brinuo o dobroj vili i sve što je ona radila se svodilo na nebrojeno mnogo pokušaja da zadovolji ovu davno neispunjenu potrebu, ali na skroz pogrešan način. Što je neko bivao hladniji, emocionalno nedostupniji, distanciraniji, ravnodušniji, bez empatije i bilo kakve sposobnosti da izrazi i prihvati vlastite, ali i da razumije emocije drugih to je za dobru vilu bio pravi kandidat. Odmah bi prošao i položio sve testove. To je muškarac njenih snova kojeg će ona promijeniti snagom svoje ljubavi.
Kada to ne uspije, a uspije samo u njenoj glavi – znači nikad, dobra vila onda preuzima svu krivicu i odgovornost na sebe. Taj doživljaj ju još više veže jer je uvjerena da je do nje, da ona nije nešto uradila kako treba, da magični štapić ne radi za dobrobit njenog voljenog muškarca isključivo njenom greškom.
Haos koji sam svakodnevno živjela u spoljašnjem svijetu je u potpunosti odgovarao haosu mogu unutrašnjeg svijeta. Potpuno je onda jasno zašto mi je to sve bilo tako blisko, prirodno, poznato i privlačno, a sve suprotno od toga me čak i plašilo, kao strah od nepoznatog.
Trebalo mi je dugo da se iz poznatog otisnem u nepoznato.
Svjesna sam da sam pola života samovoljno provela u potpunom haosu, ali sam takođe svjesna da sam dala sebi priliku da učim kako može drugačije. Fokus sa toksičnih partnerskih veza sam stavila na sebe, nisam tražila krivca tamo, oprostila sam jer me sve mimo toga još uvijek držalo u kontaktu sa toksičnošću.
Posmatrala sam sebe kao malo dijete koje nikada nisu naučili kako treba, koje nikada nisu istinski vidjeli, čuli i razumjeli. Nisam nikome ništa zamjerila, samo sam posmatrala. Iz uloge odraslog sam bila roditelj tom malom djetetu i učila sam ga sve od početka. Strpljivo, nježno i sasosjećajno laganim koracima iz dana u dan.
Većina saznanja je bila potpuno nova za mene, nevjerovatno je kad naučiš da vjeruješ u vlastiti razum, u sopstvena zapažanja i emocije. Nevjerovatno je kad ne zanemaruješ vlastita osjećanja jer svako od njih nosi posebnu i značajnu poruku. Kada se usudiš da o njima otvoreno govoriš, prvenstveno sebi, a onda vidiš da postoji neko i sa druge strane ko čuje i razumije, bez bilo kakve osude.
Odustala sam od nasušne potrebe da bilo koga popravljam i preživjela sam. Moj život je imao puno veći smisao i svrhu bez toga, samo što je to trebalo otkriti.
Ljubav stvarno ne treba da boli.
Kada boli onda to i nije ljubav.
Pogledaj: Da li je ljubomora dokaz ljubavi?
