“Idi i izaberi sebi prut, a budeš li plakao ja ću ti otiċi izabrati, pa ti vidi šta ti je bolje”…
Šta sam iz ovog naučio?
Tanji prut više boli.
Muškarci ne plaču.
Nikada tatu nisam vidio da plače. Možda je i plakao, ali se od mene tada sigurno krio. Prezirao je slabe muškarce. Prezirao je suze.
Za mamu znam da je plakala. Znam i da se nevješto krila.
Za tatu ne mogu reći ništa. Možda muškarci stvarno ne plaču…
Sjećam se kao sad kad sam dobio u jednom danu čak dvije jedinice. Trebalo je ići sa djecom kući, a ja sam znao šta će biti, ne smijem to dozvoliti sebi. Odmah sam smislio strategiju, sakriću se medju džakove brašna u uvijek otvorenom magacinu naše lokalne trgovine i čekati da oni svi odu. Tako sam i uradio. Kada sam osjetio da je teren siguran onda sam izašao i krenuo kući, a sa mnom su krenule i moje suze. Ja sam znao da ne mogu više držati suze u sebi, toliko me stiskalo i boljelo da taj dan nisam ni užinu pojeo. Osjećao sam se kao kokica koja još uvijek nije na dovoljnoj temperaturi da pukne, ali je u loncu, temperatura raste i samo je pitanje trenutka pucanja. Bio sam siguran da ću plakati u putu do kuće i nisam se prevario.
Idem tako ja kući, plačem, a sve me stid.
Šta ako me neko vidi pa se bude pričalo po naselju kako tatina sinčina plače zbog tamo neke jedinice, kao neki slabić.
Kako će me tata gledati poslije toga? Kao nekog jadnika od kojeg muškarca nikada biti neće. Kao da je sav njegov trud uzaludan, a ja propao projekat.
Ništa naučio nisam, kako tata može, a ja ne mogu. Kako ću moći neke veće stvari kad se sa suzama nositi ne mogu. Pa neću ni moći. Vlastite suze me ne slušaju, kako će me bilo ko drugi slušati i shvatiti ozbiljno kad ja nemam snage vlastitim suzama da upravljam…
Bližim se kući, a suze to ne zanima, ne staju. Ne znam ni kad sam prije stigao kući, puta se slabo sjećam, vjerovatno što su noge same išle naprijed, a ja sam se borio sa svojim mislima i emocijama.
Šta sad da radim?
Znam… Udaram sebi dva-tri dobra šamara da se “dozovem”. Naučio sam da su batine lijek za dozivanje pameti, a moja pamet me napustila čim sam sebi dopustio da plačem cijelim putem od škole do kuće…
Niko ništa nije primijetio, uf… dobro je, izvukao sam se, za dlaku.
Nikad nikome, do sad, to nisam ispričao.
Sjećam se ovih i sličnih dogadjaja tako jasno, kao da sad sjedim u kino sali, a ispred mene se odvija film o mom ranom životu. Ne sjećam se samo dogadjaja, nego i kako sam se osjećao, šta sam mislio, sve to živi i dalje kao veliki dio mene.
Prezirao sam suze.
Izbjegavao sam biti blizu tuge kad god sam to mogao. Prezirao sam ne samo svoje nego i tudje suze. Tudje suze mi stvore takvu nelagodu da bih iz vlastite kože iskočio, zato sam, kad god sam mogao, izbjegavao sahrane. Tamo ljudi najviše plaču, tuguju, a ja to gledati ne mogu. Izbjegavao sam tužne filmove, tužne pjesme, tužne ljudske priče i sudbine. Samo kad osjetim da je to nešto što miriše na tugu blizu mene, smislim strategiju kako da pobjegnem. A bio sam oduvijek kreativan.
Na sahranu oca najboljeg druga sam otišao polupijan. Nedovoljno pijan da teturam, ali dovoljno pijan da ne osjećam njegovu tugu. Kada je moj otac umro od karcinoma koji ga je godinama mučio i uzimao dio po dio svega što on jeste nisam mogao piti, nisam mogao ni plakati.
Nisam mogao ništa.
Bio sam zaledjen.
Oduzet.
Kao da sam i ja mrtav i ne osjećam ništa.
Ne znam zašto sam reagovato tako, palo mi je na pamet da sam se možda potrudio da ga bar na onaj svijet ne ispratim suzama koje je toliko prezirao, ne znam.
Kasnije me sve stiglo. Kasnije sam se rasuo na dijelove. Kasnije je sve došlo na naplatu. Kasnije je blokirana tuga postala depresija. Kasnije sam otplakao sve ono što sam možda trebao ranije…
Kasnije sam shvatio da je tuga i za muškarce. Kasnije sam dao sebi dozvolu na tugu. Kasnije sam plakao bez stida. Kasnije sam upoznao sebe i svoju tugu. Kasnije sam shvatio da je hrabrost biti ranjiv. Kasnije, a da sam bar ranije, ali znate kako kažu “Nikad nije kasno” i ja biram da u to vjerujem.
Pogledaj: Pričajmo o mentalnom zdravlju muškaraca
