Po prirodi ljudi su hedonistička bića, a to znači da teže zadovoljstvu i čistoj sreći kao i izbjegavanju boli i bilo kakve nelagode. Isto tako, doživljavanje bilo kakvih neprijatnih emocija nije poželjno. Pa ipak u stvarnom životu, neminovno je da se dešavaju i lijepe stvari ali i one malo manje lijepe. Javljaju se i prijatne emocije, ali i one neprijatne.
Kada ljudi krenu na psihoterapiju, očekivanja su razna. Svako iz svog ugla gaji neko njemu važno očekivanje i to ga motiviše za rad. Nekako najčešće očekivanje jeste da će psihoterapija donijeti promjene. A kad kažemo promjene svakako da to podrazumijeva samo promjene na bolje i onda kao da nema mjesta stvarima koje se ne uklapaju u takvo naše očekivanje.
Kako teče psihoterapisjki proces?
Nijedan psihoterapijski proces nije isti za svakog pojedinca. I nijedan psihoterapijski proces ne teče samo uzlaznom putanjom. Neko će brže napredovati, neko će sporije napredovati ali će u konačnici imati bolje rezulate, nekome će i mali pomak puno značiti, neko će uvijek težiti još više da uči i da radi… Sve je to individualno. I sve je to u redu.
Kako teče sam psihoterapijski proces i kako dolazi do promjena, najbolje je objasnio Džejms Prohaska u svom transteorijskom modelu koji je razvio na osnovu mnogih istraživanja.
Svaki pojedinac koji se nalazi u procesu promjena prolazi kroz nekoliko faza:
1. faza – faza prekontemplacije koju karakteriše nedostatak svijesti o problemu. U ovoj fazi sam pojedinac ne vidi svoje ponašanje kao neki problem, dok ljudi u njegovoj okolini to itekako vide i sugerišu da nešto treba da mijenjaju. Ovo je faza kada se pojedinac ne slaže sa savjetima svojih bližnjih i odbija bilo kakvu promjenu ( može npr da kaže „uzrok mojih problema je moj posao a moje pretjerano konzumiranje alkohola nije problem“ )
2. faza – faza kontemplacije u okviru koje pojedinac postaje svjestan svog problema ali ne poduzima ništa kako bi krenuo u promjenu jer mu se čini da su i prednosti i nedostaci koje bi promjena donijela u stvari prilično isti. Postoje razmišljanja o poduzimanju akcije ali sama akcija izostaje.
3. faza – faza pripreme označava donošenje odluke da se krene sa nekim promjenama i pomalo počinje da se prave mali ali značajni koraci (npr osoba počinje da konzumira manje količine alkohola). U ovoj fazi osoba je spremna da preuzme odgovornost i da krene prema promjeni.
4. faza – faza akcije dolazi nakon pripremne faze i u kojoj dolazi do korekcije određenih oblika ponašanja koje remete kvalitet života osobe i u kojoj se ulazi u promjene sa punom svjesnošću o benefitima koje sama promjena donosi. U ovoj fazi dominantna je posvećenost i istrajnost da se nova ponašanja stabilizuju (npr osoba može da kaže dvadeset dana je kako ne konzumiram alkohol).
5. faza – faza održavanja u kojoj se održavaju željena ponašanja koja su nastala kao posljedica promjene bez obzira na životne izazove na koje se nailazi. U tu svrhu primjenjuju se strategije koje su naučene i koriste razne tehnike usvojene tokom rada ( npr ne konzumiram alkohol više od godinu dana..).
Šta kada se desi relaps?
Relaps označava povratak ili ponovnu pojavu simptoma početnog problema koji se javlja nakon izvjesnog vremena poboljšanja ili stabilizacije postignutih tokom psihoterapijskog procesa. Tada klijenti ovu pojavu tumače kao neuspjeh i dolaze u fazu razmišljanja „Meni ovo ništa ne pomaže, ove metode nisu za mene, ja sam nesposoban, običan ludak….“ A može da se desi da ipak steknu uvid kako su im neke tehnike i neke akcije ipak pomogle, dale rezultata i da relaps ne gledaju kao neuspjeh nego da ga shvate kao sastavni dio promjene što on u stvari i jeste.
U psihoterapijskom radu, sa klijentima radimo na prihvatanju i razumijevanje relapsa kao jednog segmenta napretka. Povratak simptoma nikako ne znači kraj svijeta već priliku za novi rast, razvoj i učenje. Podstiče nas da dublje razumijemo neke svoje slabosti, identifikujemo područja u kojima možemo napredovati i tragamo za novim strategijama nošenja sa izazovima. Ono što je važno jeste da klijenti u ovom procesu uvide bitnost konstantnog rada i učenja.
Jer šta bi se desilo kada bi mala djeca imala mozak odraslog čovjeka?
Da li bi ikada prohodala?
Sigurno da ne.
Ali mala djeca pokušavaju, ustaju, padaju, imitiraju, idu dalje, padaju….i na kraju prohodaju. Odrasli ljudi se plaše svega što nije napredak, odnosno svojih unutrašnjih reakcija na neuspjeh.
Na koncu, neuspjeh nas podjseća i na ljudskost. Niko od nas nije savršen i svi ponekad imamo padove. Ali ono što svakako jeste posebnost nas ljudi jeste da imamo tu sposobnost da se dignemo i nastavimo dalje u pravcu postizanja svojih ciljeva. I kako reče jedna naša klijentica „Život je kao EKG“ i to je definitivno tako jer kada ne bismo bili dole, ne bismo ni znali koliko visoko možemo biti gore.
Pogledaj: Fizička aktivnost u službi mentalnog zdravlja
