Počelo je poprilično bezazleno.
Sjećam se, srednja škola, došao iz manjeg mjesta u veće da “ulažem u svoju budućnost”, kako bi moj otac ponosno rekao. Jesam stvarno, ulagao sam, samo ne znam da li je to ulaganje išlo u pravom smjeru i da li je to budućnost kakvu je on zamislio. Znam da odavno već ponos i ja kod njega ne mogu stajati u istoj rečenici.
Ja iskreno svoju budućnost uopšte takvom nisam zamišljao, a desila mi se.
Dakle, počelo je kao povremeno klađenje na rezultate sportskih utakmica. Završimo nastavu i šta ćemo, idemo odigrati jedan tiket. Jedan po jedan i vrlo lako izgubiš pojam koliko si ih i odigrao, to te tako lako ponese i vrlo brzo želiš još i još.
Pored gubljenja pojma izgubiš i novac, a jasno vam je koliko novca ima jedan srednjoškolac koji živi kod djeda. Pored gubljenja pojma i novca vremenom izgubiš i moralni kompas.
Bio sam spreman na sve da dođem do novca.
Moj dan bez klađenja više nije imao smisla.
Lijegao sam i ustajao sa tom mišlju, ništa u mom žuvotu nije bilo važnije od toga. Klađenje je bio moj jedini smisao. Živio sam u iluziji da će svanuti dan kada ću vratiti sve uloženo i više od toga. Dešavalo se da stvarno ponekad dobijem, to me tako radilo i nosilo da mi je tada sve imalo tolikog smisla i svrhe.
To je bila moja droga.
Za taj smisao i svrhu sam u početku krišom uzimao dio djedove mizerne penzije. Kasnije sam krao i od drugih, jer mi ovo njegovo vrlo brzo nije bilo dovoljno. Cijelo tijelo mi se grči kada osvijestim da sam toliko bio na dnu, da sam bio spreman na takav čin.
Srednju školu sam jedva završio, ne znam uopšte kako, sve mi je to bilo nevažno tada i u nekoj magli. Jedino što je imalo smisla u mom životu u tom periodu, ali i kasnije, je bilo kockanje.
To vam je kao neki čudan izvor vode na koji dolaziš utažiti žeđ, ali koliko god da popiješ i dalje si žedan i mogao bi piti satima, danima… Sve misliš da te samo taj izvor održava na životu, a zapravo je samo pitanje trenutka kada ćeš se ugušiti. U tom krugu upoznaš slične ljude, tada misliš svoje spasioce, a kasnije shvatiš da ste se zapravo sve vrijeme zajedno kuhali u istom loncu.
Da bih došao do novca nastavio sam različite kriminalne radnje o kojima mi je teško pisati i govoriti. Krao sam, švercovao sve i svašta, kao sam stalno nešto prodavao i preprodavao, bilo je tu i posla sa drogom, gotovo da sam živio na ulici. Znao sam se ne kupati danima, neuredne kose, brade, ništa mi nije bilo važno tada osim da dođem do novca za nove uloge.
Više nisam visio samo u kladionici, igrao sam različite kockarske igre, igre na sreću, bio dio “poker krugova”…
Umjesto krvi kocka je tekla mojim venama. Često sam konzumirao veće količine alkohola da nekako otupim na realnost do koje sam se sam doveo.
Znam kako sam mislio tada, ajde ovo je privremeno, sreća te iza ugla čeka, sve ćeš ti vratiti, pokazaćeš ti njima ko je gazda, samo još neko vrijeme ovako, nećemo više, a htjeli smo još, još i još.
Majka je prva shvatila da sam otišao u slijepu ulicu. Golgotu je ta žena prošla sa mnom dok me nije odvukla, bukvalno odvukla, na liječenje. Mrzio sam tada i sebe i nju i sav svijet, ali sada sam joj do groba zahvalan. Ona je bila jedina osoba koja tada nije digla ruke od mene, a svi su digli, pa i ja sam.
Ja ne samo da sam digao ruke od sebe nego sam u jednom trenutku digao i ruku na sebe.
Pokušao sam da se ubijem.
Nije uspjelo.
Proces liječenja je bio dug, mukotrpan, jako težak i iscrpljujući, ali smislen, to tada uopšte nisam vidio. Nisam vjerovao da ponovo mogu isplivati na površinu, imao sam utisak da se gušim svaki dan, ali bilo je dovoljno da vjeruje ona. Sve što danas jesam, sve lekcije koje sam kroz ovo naučio, sav doprinos koji sada dajem zajednici, koji za mene ima ogroman značaj i smisao, dugujem jednoj osobi koja me uputila na druge značajne osobe, a to je moja majka, moja slamka spasa.
Ne želim ni da mislim gdje bih sada bio da nije bilo tako, da li bih uopšte bio…
Vječno zahvalan što mi je data prilika da počnem iz početka.
Pogledaj: Kockanje: od uzbuđenja do ovisnosti
