Provjeri kako ti ide postavljanje granica i razmisli o sljedećem:
-Koliko često kažeš “DA” samo zato što se plašiš kako će reagovati osoba ako čuje “NE”?
-Da li se dešava da osvijestiš da ti je nešto potrebno ili da nešto želiš, ali se trudiš to potisnuti i ne govoriti o tome?
-Stavljaš li potrebe drugih ispred vlastitih?
-Koliko često imaš potrebu da se drugima pravdaš za vlastite odluke, izbore ili postupke?
-Imaš li utisak da živiš svoju suštinu ili je ipak oblikovana i prilagđena tuđim zamislima i željama, bez obzira čije to zamisli i želje bile?
Zašto je postavljanje granica ponekad teško?
Nemogućnost postavljanja ili održavanja postavljenih granica može ukazivati na nisko samopoštovanje, manjak ljubavi prema sebi koji vodi u strah od toga da nas ni drugi ne vole ili neće voljeti ukoliko se ponašamo u skladu sa onim kako se istinski osjećamo. Vrlo lako zaključimo da ukoliko budemo autentični i jasni u izražavanju vlastitih misli i osjećanja sigurno će se desiti da nas drugi odbace pa je bolje da živimo tako što je odgovor na većinu pitanja sa početka teksta DA. Često je prisutno i odmažuće uvjerenje da je postavljanje granica jasan znak da smo sebična osoba, međutim stavljanje sebe na prvo mjesto i sebičnost su dva različita pojma.
Postavljanje granica nije sebično, nego neophodno.
Kada drugima jasno ukazujemo šta nam je važno, šta želimo, šta nam treba, a u drugu ruku šta ne želimo, šta nam smeta, na šta ne želimo da trošimo svoje vrijeme i resurse utičemo na to da prvenstveno sami sebe čujemo i bolje razumijemo, a posljedično da nas i drugi čuju i bolje razumiju što dovodi do lakšeg zbližavanja i međusobnog razumijevanja, umjesto stvaranja jaza i distance sa drugima kako smo često skloni misliti.
Postavljanje zdravih granica je samo naša stvar i svako od nas samostalno donosi odluku o tome šta je OK, a šta nije OK, tačnije sami donosimo odluku o prostoru koji ograđujemo. Postavljanjem zdravih i jasnih granica brinemo o sebi, ali i o drugima. Zamislimo granice kao ogradu oko nas koja služi da jasno ograniči i označi naš unutrašnji prostor koji je rezervisan isključivo i samo za nas bez obzira koliko sa nekim ljudima bili bliski. U tom jasno definisanom prostoru nema mjesta za druge i svaki pokušaj urušavanja te ograde donosi štetu. Ukoliko ne poštujemo svoj “ograđeni” prostor ne možemo poštovati ni prostor druge osobe. Ukoliko uporno “upadamo” i probijamo tuđe ograde, biće očekivano da odobravamo da i drugi to rade nama.
Kako da znam gdje da postavim granicu?
Osluškujući signale koje šalje naše vlastito tijelo te prateći šta se dešava na emocionalnom planu. Prepoznavanjem šta je to što ne želim, kada treba da kažem NE, ali i u osvještavanju šta je ono što želim i šta mi je potrebno u datom trenutku. Svaki put kada osjetite nelagodu obratite pažnju na situacije i postupke koji vrlo vjerovatno narušavaju vaše lične granice. Obratite pažnju da li neko u tom trenutku probija vašu ogradu i ulazi u vaš lični prostor.
Kroz psihoterapijski rad se bavimo procesom postavljanja zdravih ličnih granica kroz upoznavanje i osvještavanje vlastitih potreba i emocija, preispitivanjem i promjenom odmažućih i čvrsto ukorijenjenih uvjerenja koja nam često diktiraju šta moramo, šta se od nas očekuje, šta ne smijemo, kakva smo osoba ako uradimo ovo ili ono…
Pored toga se bavimo i asertivnom komunikacijom učeći kako da se zauzimamo za vlastita prava istovremeno poštujući prava drugih dok jasno i glasno učimo reći NE, a da ne osjećamo krivicu.
Pogledaj:
