Šta to nije psihoterapija?

„Kako ti je psihoterapeutkinja dopustila da to uradiš?!“
Pitanje koje me navelo na razmišljanje kako ljudi doživljavaju psihoterapiju.

Šta se to tamo na seansama zbiva?

Ko tu rješava probleme?

Na koji način?

I zašto ne sugeriše šta je ispravno?

Zašto dopusti klijentu da srlja u pogrešno?


Opšti utisak mi je da osobe smatraju da kada dođu na terapiju i ispričaju svoj problem, ono što ih muči, da će psihoterapeut na neki magičan način da im objasni zašto to postoji, zašto se javilo i koji je jedan, jedini, ispravni način da se to riješi. U tri koraka, naravno. I odmah na prvoj seansi.
Super bi bilo, ali nažalost, stvari ne funkcionišu na taj način.


Ko je onda psihoterapeut i na koji način radi?


Psihoterapeut je osoba koja je tu da objektivno sagleda problem povodom kojeg se klijent javlja, da zajedno sa klijentom istraži odmažuća uvjerenja koja postoje u sklopu tog problema, te da, opet, zajedno sa klijentom definiše pomažuće uvjerenje, koje je realno i logično i koje ga vodi na put brige o sebi i zauzimanja za sebe. I ne samo uvjerenja, nego životne filozofije. On uči klijenta novim vještinama i znanjima, da bi klijent mogao da ih primijeni u svom svakodnevnom životu. Terapeut pruža neophodnu podršku klijentu i stvara sigurnu atmosferu u kojoj klijent može da pravi greške i da napreduje.
Na seansama terapeut stvara okvir u kojem klijent može sam da procijeni šta je najispravnije za njega, koje rješenje, koji put. Jer, klijent najbolje i poznaje svoj problem, pa onda najbolje i zna koji je „lijek“ za to što ga muči. Klijent je taj koji mimo seansi aktivno radi na suočavanju sa svojim strahovima, brigama, tugama. Onaj koji se izlaže, napreduje, stagnira, vraća na staro, pa tako u krug. Klijent je taj koji je tu za sebe 24/7.

Psihoterapija je proces


Zašto psihoterapeut ne govori klijentu šta je ispravno?


Jer ne zna šta je za klijenta ispravno. Ponekad smatramo da odluke koje klijent donosi nisu najbolje za njega, da griješi. Tada ta svoja uvjerenja, koja dolaze iz naše životne filozofije stavimo po strani i dozvolimo klijentu da bude ono što jeste. Osoba koja upoznaje sebe, mali istraživač, učenik. Ono što ja smatram da bi bilo najbolje u toj situaciji, možda i jeste najbolje za mene kao psihoterapeuta, ali možda ne i za klijenta.

Dakle, psihoterapeut ne upravlja životom svojih klijenata, ne govori im šta bi trebali da rade, šta je ispravno, a šta ne.

Na psihoterapiji puštamo klijenta da bude odrasla osoba, odgovorna za svoje postupke, i kad se ispostavi da su odlični, a posebno kad se ispostavi da nisu baš najbolji.

Pogledaj:

Kako da stalno budemo srećni?