Zašto smo skloni intelektualizaciji emocija?
Kada doživimo neku neprijatnu emociju možemo se pretjerano fokusirati na racionalni dio u smislu analiziranja zašto se nešto desilo, koji su razlozi i uzroci, šta je primarni uzrok, više puta iz različitih uglova sagledavati cjelokupnu situaciju, analizirati svoja i tuđa osjećanja, ponašanja i reakcije, a u suštini sve to radimo kako bismo izbjegli doživjeti emociju koja možda nije prijatna.
Osoba tada obično u potpunosti stavlja fokus na razumijevanje i objašnjavanje dok je emocionalni dio zanemaren.
Emocije doživljavamo na emocionalnom, a ne na itelektualnom nivou. Na ovaj način emocije prividno držimo na sigurnoj udaljenosti te suzbijamo i izbjegavamo doživljavanje intenzivnih i neprijatnih emocionalnih reakcija što za nas nije korisno.
Kako intelektualizacija emocija može izgledati u praksi?
Ponekad ljudi nakon nekih neprijatnih događaja postanu pretjerano usmjereni na čitanje psihološke literature koja će im omogućiti da što bolje razumiju svijet oko sebe i sebe (zašto tako reagujem) ili druge ljude (zašto su reagovali na taj način) što ih udaljava od doživljavanja date emocije u trenutku. Pored toga mogu se usmjeriti na astrologiju, numerologiju, tarot… razne savjete putem društvenih mreža sve u cilju da što bolje razumiju emociju umjesto da ju osjećaju.
Ukoliko je osoba sklona intelektualizaciji i npr. dođe do prekida bliske partnerske veze i neko ju povrijedi u tom odnosu ona može nastojati da spozna sve o datoj temi npr. čitanjem knjiga o partnerskim odnosima, tipovima ličnosti, ljubavi, zašto ljudi varaju, praćenjem raznih stručnjaka koji se bave temom partnerskih odnosa, čitanjem o afektivnoj vezanosti, a sve u cilju da shvati šta se dogodilo i zašto se dogodilo, dok u tom procesu opet zanemaruje i odlaže emocionalni dio.
Pored toga, osobe mogu imati poteškoće da izraze svoje emocije pred drugima i da drugi vide kako se oni zaista osjećaju, npr. izvinjavaju se za svoje suze ili nikada ne plaču u javnosti, ne ljute se u javnosti, vrlo dobro glume sreću kada su tužni i slično…
Kada se emocija javi prvo pitanje koje postavljaju je: „Zašto?“- Zašto sam ovakav/va? Zašto je takav/va? Zašto sam uradio/la to i to? Zašto je uradio/la to i to? Zašto se to desilo? Iz čega slijedi opsežno analiziranje.
Zašto je u funkciji razumijevanja uzroka nekog događaja, a ne doživljavanja emocije.
Zašto je u ovom slučaju u funkciji izbjegavanja doživljavanja emocije.
Šta možemo uraditi?
Važno je znati da ne moramo razumjeti potpuni smisao javljanja svake svoje emocije odmah. Da ne moramo otkriti svaki uzrok i posljedicu. Pokušaj analiziranja i razumijevanja smisla javljanja neke emocije nam može dati lažni doživljaj kontrole, a u suštini nas sprječava u doživljavanju emocije. Emocije se na taj način ne proradjuju nego u njima često ostajemo zaglavljeni.
Svaki put kada pokušavavamo razumjeti, objasniti i shvatiti emociju prije nego dozvolimo sebi da ju osjetimo to je zato što ju ne želimo osjećati.
Emociju jedino možemo razumjeti ako ju osjećamo.
Dozvoli sebi da osjećaš.
Imenuj osjećanje.
Dopustiti mu da bude sa tobom koliko god neprijatno bilo.
Daj mu oblik, boju, teksturu, prostor u tijelu, promatraj ga…
Ukoliko osjećaš potrebu slobodno plači, piši, pričaj ili ne radi ništa.
Razmisli:
Šta možeš uraditi sa sebe?
Kako se možeš pobrinuti za sebe?
Kako je biti sa emocijom dok je tu?
Ako je intelektualizacija emocija veoma izazovna za tebe uvijek možeš potražiti pomoć i podršku u psihoterapiji gdje ćeš naučiti kako da prihvatiš svoje neprijatne emocije.
