Anksioznost nastaje kao odgovor na prijetnju za naše fizičko JA, ali i psihičko JA. Tada obično precjenjujemo događaj u budućnosti, a potcjenjujemo svoje sposobnosti da se sa istim nosimo.
Koja je razlika između straha i anksioznosti?
Strah nam je dostupan preko svih čula i dešava se ovdje i sada, dok kod anksioznosti mi zamišljamo šta bi moglo biti i ta zamišljanja i predviđanja budućih događaja su po pravilu uvijek negativna. Kada se reakcija straha i anksioznosti pokrene ona je ista, što u velikoj mjeri može otežavati razlikovanje. Možemo doživljavati ubrzan rad srca, mišićnu tenziju, ubrzano disanje, promjene tjelesne temperature, suhoću usta, znojenje, povišen krvni pritisak… bez obzira da li se radi o rekaciji straha ili anksioznosti. Tjelesne reakcije koje tada doživljavamo su urođene i omogućavaju nam preživljavanje i funkcionišu po principu “bori se ili bježi”. Takve reakcije su nam u prošlosti omogućile da preživimo i opstanemo kao vrsta. Međutim, iste reakcije možemo doživjeti ako nas zaista napadne medvjed (strah) i ako zamišljamo da nas je napao medvjed (anksioznost). Upravo u ovom poređenju vidimo osnovnu razliku između straha i anksioznosti. Strah ima adaptivnu funkciju kada je opasnost ili prijetnja realna, a kod anksioznosti je opasnost zamišljena. Drugim riječima, kod straha se opasnost dešava u realnosti, kod anksioznosti se dešava u našoj glavi.
Svako od nas je nekada iskustveno doživio stanje anksioznosti. Obično se javlja kada se dešava nešto što percipiramo kao veoma značajno i važno. To može biti razgovor za posao, polaganje ispita, javni nastup, isčekivanje važnih rezultata, prvi radni dan, generalno nova, izazovna i nepoznata iskustva čiji ishod ne možemo sa velikom sigurnošču predvidjeti, a jako nam je važno da bude pozitivan.
U ovim slučajevima govorimo o anksioznosti koja se može okarakterisati i kao zabrinutost, usko je vezana uz različite potencijalno stresne situacije i prolaznog je karaktera. Obično nestaje kada uđemo u samu situaciji ili neposredno kada se situacija koja se percipira kao stresna okonča.
Problem nastaje kada osoba doživljava anksioznost koja se javlja bez obzira na stresne situacije, gotovo svakodnevno, koja je intenzivna, parališuća i u velikoj mjeri ometa kvalitet života osobe koja ju doživljava.
Važno je naglasiti da, pored već navedenih, postoji preko 100 različitih simptoma anksioznosti. Sama pojavnost anksioznosti i svih ili nekih simptoma anksioznosti nije problem po sebi, problem predstavlja naš odnos prema svemu tome. U našem odnosu leži produbljivanje problema i stvaranje dodatne tkz. prljave patnje.
Razmislite o sljedećem…
- Govori li vam mozak često da je anksioznost užasna, nepodnošljiva?
- Da li je neki simptom anksioznosti posebno užasan, nepdonošljiv?
- Možete li raditi stvari koje su za vas važne čak i ako osjećate anksioznost sve vrijeme?
Možete li zastati sada na nekoliko trenutaka, promisliti o svemu prethodno pročitanom, duboko udahuti i odgovoriš na još nekoliko pitanja:
- Koliko vas je puta do sada anksioznost slagala?
- Koje su to najčešće laži koje govori?
- Postoje li neke koje su posebno uznemirujuće?
- Da li su se laži ikada obistinile?
- Ukoliko jesu, da li ste preživjeli bez obzira koliko je bilo teško, bolno i neprijatno?
- Da li su vam već dobro poznate sve te laži?
Mogli bismo reći da je anksioznost kao trener koji nas stalno laže i priprema za život opasnu borbu u ringu, a ta borba se u realnosti nikada ne realizuje.
Trener nas lako ubijedi da nema mjesta za predah i odmor jer bi to značilo da nismo spremni ukoliko nam surovi napadač skoči za vrat. To se može desiti svakog časa, a poruka je jasna “nema mjesta za predah i opuštanje… uvijek na oprezu!”
Priznaćete da to poprilično crpi energiju, snagu i vrijeme.
Borba sa imaginarnim opasnostima je možda i teža od one sa realnim opasnostima. Takva borba se nikada ne završava, jer u suštini mi i ne znamo protiv čega se borimo, a boriti se “moramo” jer lako zaključimo da nam od toga život zavisi. Činjenica je da nam u realnosti jako rijetko prijeti nekakva opasnost, ali to ne mijenja drugu činjenicu, a to je da se često možemo osjećati i ponašati kao da smo u ozbiljnoj opasnosti većinu dana.
Trener lažljivac je zapravo naš mozak koji nas različitim negativnim mislima i odmažućim uvjerenjima vrlo lako uvodi u anksioznost i stanje pripravnosti za opaku borbu.
Naša je odgovornost, ukoliko želimo slobodniji, smisleniji, manje ograničavajući život, da to prepoznamo, bilo samostalno ili uz pomoć psihoterapeuta.
Ukoliko smatrate da je teško da se sami nosite sa navalom anksioznih misli ili da vas anksioznost ometa u svakodnevnom funkcionisanju i življenju punoće života budite slobodni da nam se javite.
Pogledaj još:
